Posao iz snova: 'Ja sam bez rokova, stresa i nadređenih'

- Volim svoj posao i najviše cijenim svoj mir. Mušterije koje dolaze govore mi o svojim problemima na poslu i kad to slušam, jako sam zahvalan što nemam takvih problema. Kod mene nema rokova, stresa ni nadređenih. Kako si složim dan, tako mi je. Radim dvokratno od osam do podneva i od 16 do 19 sati, a uglavnom imam stalne mušterije – objašnjava Marijan Jantolek (40).

POGLEDAJTE VIDEO:

Otac je kćeri koja, kaže, vjerojatno neće nastaviti njegov zanat, iako bi volio da se zainteresira.

BRIŽNA NJEGOVATELJICA Mirela: Ljudi s kojima radim su izgubljeni u vremenu i prostoru

- Moji roditelji su fakultetski obrazovani i ja sam bio crna ovca kad sam odlučio baviti se ovim poslom. I u školi je sve manje djece koja žele učiti za ovaj zanat. Valjda ih je sram i svi misle da moraju imati fakultete. Ovo je zanat u izumiranju. Većina mojih kolega je starija od 50 godina, planiraju mirovine, a nema ih tko zamijeniti. Od ovog posla se lijepo može živjeti, pa ne vidim u čemu je problem – objašnjava Marijan pokazujući nam svoju malenu postolarsku radnju koju je opremio strojevima.

U njegovom poslu više nema manualnog rada ni kuckanja čavlića čekićem. Šivaće mašine same šivaju, brusilice bruse pete, a čak ima i stroj koji može rastegnuti preusku i neudobnu odjeću za pola broja, a da to nikako ne naruši estetski dojam cipele. Podjednako dolaze žene i muškarci, a najčešće se javljaju kad žele popraviti skupe predmete.

NA POSLU STALNO NA OPREZU Radi uz peć koja gori na 1250 stupnjeva: 'Volim svoj posao'

- Ne popravljam samo cipele nego i torbe. Ako imate cipelu koju ste platili 1500 kuna, naravno da je želite nositi što dulje i popravljate džon, rasparane šavove ili druge slične kvarove. Recimo, žene najčešće traže promjenu petica jer im se ne sviđa kako lupaju, vole biti nečujne. Kod muškaraca najčešći problem su potplati koji se kližu, pa ih onda mijenjam drugim materijalom koji ne proklizava. Od torbi najčešće popravljam školske torbe koje su roditelji platili i po 600, 700 kuna, a onda se potrga neki remečić. Lakše je dati  50 –  60 kuna za to nego kupovati novu torbu – objašnjava postolar.

Kaže i kako su se navike ljudi promijenile. Prije pet godina kupovali su najčešće jeftine kineske cipele koje su se brzo potrgale pa bi ih bacili i nabavljali nove, no sad se trend promijenio pa ipak kupuju kvalitetniju obuću koja traje.

OD ISPRAĆAJA DO URNE Posao mu je vezan uz smrt: 'Ovo ne može raditi svatko'

- Rad s ljudima je zbilja divan i ispunjava me. Posebno mi imponira kad me na ulici pozdravljaju sa: 'Kako ste, majstore?'. Imam dojam da radim nešto korisno i plemenito. Nikad nisam imao ružnih iskustava, dapače, svi su moji klijenti jako ugodni. Sjećam se prije par godina jedne situacije kojoj se i dan danas smijem od srca. Sjeo sam na kavu u kafić tu blizu, a radnju sam ostavio otvrenu. Nisam primijetio da je čovjek ušao unutra. Nakon 20 minuta vraćam se s kave i nađem ga kako čeprka po mojim strojevima. Rekao mi je da me dugo čekao, a kako nisam dolazio, pokušao je sam popraviti svoje cipele. Nasmijao sam se i popravio mu ih besplatno – smije se Jantolek.

Jedini problem u poslu je, kaže on, organizacija godišnjih odmora i bolovanja.

- Kada ste sam svoj vlasnik i nemate drugih zaposlenika, slobodnog vremena imate onoliko koliko zaradite. Kad ste na boloovanju, posao stoji i ne zarađujete – kazao je.

Među rijetkima je kojima se mušterije redovito vraćaju po svoju popravljenu robu, pa mu ne ostaje puno predmeta bez vlasnika.

- Na vidnom mjestu sam istaknuo kako robu čuvam 30 dana. Ako se ni nakon tog roka nitno ne pojavi, jedanput na godinu skupim nešto tih popravljenih cipela i torbi te ih darujem Caritasu i Crvenom križu. Tu bude oko 10 pari cipela i desetak torbi. Pojedini moji kolege imaju puno više takvih predmeta – pohvalio se Jantolek.

U poslu se vodi ljubaznošću i osmijehom, a kaže kako nema kvara kojeg se ne može popraviti. Uvijek pronalazi rješenje za svaku situaciju i to je, smatra on, tajna njegovog uspjeha.