Prvo što je rekao kad sam se rodila (kako kaže mama) bilo je: "Ajme kako je zgužvana, i crvena, ko ciganka" (Hm, on je bio beeeeeeeeeeeeeeo totalno, samo što ga nisu iz ugljena izvadili;)) Ono, ne znam, pretpostavljam da mu jesam mezimica, samim tim što sam mlađa 1.5 godinu od brata, no i on je bio mezima, i mamin i tatin, a ja pogotovo tatina. U našoj familiji još vlada ono "rodila je zdravo muško i rodila je zdravo dijete" - što je malo, eto... On je malo drugačiji bio i prema bratu i prema meni. Zadužen za rješavanje psiholoških kriza i slično, za preobrtanje "tata svi ono imaju, daj i meni kupi" - koliko god je mogao nije ništa uskraćivao, no istovremeno nam je usadio u glavu taj čip da neće vrijeme uvijek biti dobro i da tata ili netko drugi neće uvijek moći naći načina za "nabaviti" to što imaju drugi. (Što se u drugoj generaciji pokazalo kao točno i što smo i brat i ja primjenjivali na svoje potomke...... s njim sam UVIJEK znala na čemu sam, on je bio bunar bez dna, moje tajne su u njegovom bunaru bile zakopane, presušile, čak i kad bih ja dala zeleno svjetlo, NE. Čuvar tajni. Uvijek bismo pričom riješili sve, iako sam mu kao mala znala govoriti "ma daj, udari me jednom šamarčinom, ne mogu više slušati to bla-bla-bla-bla"... no danas mi je tako žao što nisam imala vremena, nisam imala priliku, nisam znala kako će se stvari odvijati, život je pičio 200 na sat - nisam mu imala prilike kazati koliko je bio u pravu, koliko mi je dao i koliko ga volim. Samo se nadam da je to uvijek osjećao, onako kako sam i ja osjećala prema njemu.....