Dugo je jedna neugodna epizoda iz Drugog svjetskog rata bila tabu. Za vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je nemoguće vidjeti snimak ulaska Wehrmachta u Zagreb na dan desetog aprila 1941. i bilo je teško naići na opis tog događaja. No, kao i kod svakog tabua znalo se o čemu je riječ, kao što se znalo i zašto je događaj postao tabu. Grad Zagreb je ulazak vojske Trećeg Reicha dočekao s radošću. Tolikom da su i sami Nijemci bili iznenađeni, a po nekim njihovim izvorima nigdje u Evropi takav doček nisu ni doživjeli. Komunisti su kao taoci svoje doktrine mnoga proturječja rješavali tako što bi ih po kratkom postupku sklanjali pod tepih. Događaji u Zagrebu aprila 1941. remetili su uljepšanu i idealiziranu sliku o svenarodnom otporu protiv okupatora. Bilo je prividno korisno, a svakako komotnije, prešutjeti ih nego se upuštati u suptilne analize. Krajem osamdesetih godina, u doba nacionalističke zaraze u Srbiji, publicistiku je obuzeo užitak razbijanja historijskih tabua. Iza toga nije stajala potreba za ozbiljnom i odgovornom naučnom revalorizacijom, već propagandna težnja da se od otpadaka starih, stvore novi tabui i novi mitovi. Tako je i podatak o Zagrebu 1941. izvađen iz ormara s posebnim zadovoljstvom. Na djelu je bilo nekoliko propagandnih ciljeva. Prvi je bio usmjeren na izazivanje nacionalističkih emocija najniže vrste: vidite kakvi su oni, dok smo mi hrabri antifašisti. Sljedeći je smjerao na podupiranje narativa o nemogućnosti opstanka Jugoslavije, zemlje sastavljene od inkompatibilnih nacija u kojoj je jedan grad surovo bombardiran, a drugi pozdravlja agresora. Na koncu, Zagreb 1941. je dekorirao tezu da uzrok poraza u Aprilskom ratu leži u takozvanoj hrvatskoj izdaji.