Pomislila sam kako je tema zbilja interesantna, ali..😖uhh. Svejedno sada, to je jedna od najtežih priča, koje me uvijek povuku na čitanje i razmišljanje i sve napisano doista istinito. Srela sam se nažalost s tim i u svom poslu, a imala sam u svojoj blizini upravo taj slučaj, gdje su otišli tako..jedno za drugim.Bili su bolesni i prvo je jedno izgubilo snagu, a odmah iza i drugo se predalo... Rezignacioni sindrom nastaje nažalost uglavnom nakon neke traume. Posttraumatična trauma dakle, uglavnom predhodi ovom ekstremno autodestruktivnom procesu..a smrt kada je odmakloj fazi, po pravilu nastupa maksimalno tri tjedna nakon prve faze, ako se ne tretira😔Najvjerojatniji kandidat u mozgu je anteriorni Gyrus Cingulare koji je odgovoran za motivaciju i "disciplinu" u ponašanju i održavanju stabilnosti..želju za opstankom.Najpoželjnija intervencija bi bila, prije svega tjelesna aktivnost, ili jedna osoba koja je u stanju koliko toliko motivirati i kontrolirati oboljelog, uz pokušaj dovesti ga u situaciju.. koja dovodi do oslobađanja i uključenja , odnosno aktiviranja neurotransmitera dobroga osjećaja, dopamina. Problem je jedino, ako oboljeli uspije shvatiti da može kontrolirati situaciju, što rezultira nakon toga odustajanjem i onda nema pomoći. Dešava se da ljudi koji bi teoretski mogli živjeti još dosta godina odu jer su odlučili da se predaju. To nije depresija niti je suicid, to je predaja. 😔