Balakov želi vremena, a njegov Hajduk s vremenom sve lošiji...

Bio je jedna od najvećih zvijezda u povijesti svoga sporta. Frajer najviše kategorije, igrač o kojem će pričati još mnoge generacije. Na terenu je mogao sve, igrati sve pozicije, raditi sve što je poželio. Njegovo ime je Earvin Johnson, zovu ga Magic, a on je, između ostaloga, i bivši trener Lakersa. Ali nije potrajalo. Sjedio je na klupi šest utakmica, izgubio pet i odlučio da je dosta. On jednostavno nije za to. Zna što je potrebno da bi se pobjeđivalo, ali to ne zna prenijeti igračima. I onda je bolje reći: "Hvala, ali ne hvala."

Krasimir Balakov nije bio jedna od najvećih zvijezda u povijesti svoga sporta, ali bio je fantastičan igrač. Desetka, fini veznjak, trećina Stuttgartova "magičnog trokuta" iz druge polovice devedesetih. I čovjek koji je s Bugarskom bio četvrti na SP-u 1994., koji je odigrao 92 utakmice za reprezentaciju. Kažu da je najveći bugarski nogometaš ikad nakon Hriste Stoičkova... Usporedba s Magicom možda je naumijesna, ali neke poveznice postoje.

I on pokušava biti trener. Duže je izdržao, nije odustao nakon šest utakmica, ali ne ide mu bitno bolje nego Magicu. Pokušao je u Grasshopersu, nije išlo. Otišao je u St. Gallen, opet ništa. U skromnom Chernomeretsu iz Burgasa pokazao je da možda i može biti trener. A onda je došao u Hajduk. I upao u "kašetu brokava". Najblaže rečeno.

Balakov je ozbiljan, profesionalan i sistematičan trener. No on je i još nešto. Kronično neuspješan. U Splitu je šest mjeseci, na klupi Hajduka vodio je 22 utakmice i pokazao da je svaki euro uložen u projekt pod radnim nazivom "Balakov podiže Hajduk" zapravo bačen novac. Zaostajati deset bodova za Dinamom nakon polovice prvenstva mogao je i netko drugi. Jeftiniji, manje zvučnoga imena, bez tolike pompe. Ispasti iz Kupa od Zagreba, a prije toga proći Karlovac na Poljudu... I to je mogao netko drugi, netko jeftiniji.

- Ništa ne ide preko noći, stvaranje momčadi dug je proces - ponovio je otprilike stotinjak puta Balakov tijekom ove nogometne jeseni.

I to je činjenica, to će isto govoriti svatko tko imalo razumije nogomet. Međutim, to puno trenera ne bi govorilo nakon uvjerljivog poraza od Lokomotive, nakon potopa u ogledu s drugom momčadi najvećeg rivala. Balakov je to govorio. Dug je to proces, treba vremena, strpljenja... A bila je to dvadeseta Balakovljeva utakmica na klupi Hajduka. Dvadeseta! U prvom kolu Hajduk je izgledao odlično, blistao protiv Šibenika, pružio nekakav pristojan otpor Stoke Cityju, počeo dobivati utakmice u gostima... A onda, kako je vrijeme prolazilo, došao je i derbi protiv Dinama, onaj bod s igračem manje, niz pobjeda i - kataklizma. Prvo Inter na Poljudu, pa Lokomotiva u Maksimiru, sad i Zagreb u Kranjčevićevoj. Studeni je na izmaku, ligaška jesen također, a Balakovljev Hajduk više se ni za što ne bori. Barem ne za trofeje. Ostaju još bitke za drugo mjesto i za naslov prvaka grada Splita. Jer prijeti i društvo iz Parka mladeži...

Dakle, bilo je dobro, onda solidno, a nakon toga očajno. I zato bi svakog navijača Hajduka trebalo brinuti što Balakov želi još vremena. Zapravo, navijač bi trebao biti zabrinut ukoliko Balakov to vrijeme dobije. Jer, sudeći po putanji kojom je krenuo, s vremenom bi mogao završiti i puno, puno niže. Ne samo da mu ne bi trebalo dati vremena, rekli bi cinici, nego bi mu trebalo oduzeti i ručni sat.

Balakov u Hajduku ima igrače kojima nije mjesto u momčadi koja bi se trebala boriti za naslov. I to je kristalno jasno, tu nema dvojbe. Kadar je očajan, nedostojan bitke za naslov, ali velikim dijelom te je igrače sam birao. Sam je otpisao one koje mu nisu trebali, a prihvatio one koje je želio. Kažu da mu se menadžeri ne petljaju u posao, a to je za Balakova samo alibi manje. Nitko mu ništa nije nametao, sam je birao, znao je u kakvim uvjetima Hajduk djeluje, došao je s idejom. Nije uspio, ničime nije pokazao da bi njegova vizija jednoga dana doista mogla donijeti ono što Hajduk želi, što Splitu i Dalmaciji treba. Veliki Hajduk konkurentan Dinamu...

Ni Eddy Reja nije imao osobite rezultate, ali kod Talijana su se barem vidjele vizure ozbiljne, posložene momčadi. Balakov nema rezultate, a ne vidi se baš ništa. Barem ništa dobroga. Naravno da s ovom momčadi ne mora nužno ganjati Dinamo i dobivati sve redom, ali za početak ne bi bilo loše da mu Hajduk ne izgleda sve gore iz utakmice u utakmicu.

Kriv je Balakov, krivi su igrači, a krivi su i Maleš, Nižetić... Jesen je propala, sezona zapravo, još jedna u nizu, a nikakva vizija, nikakav plan ne postoji. Ni u igri, ni u momčadi, ni u organizaciji. Frajer na klupi, pravi majstor, barem dio toga bi promijenio u šest mjeseci. Balakov, nažalost, nije promijenio ništa. Nažalost po navijače Hajduka, vjerne i odane, nažalost i po hrvatski nogomet, siromašan i sve manje važan.