Sve traume jednog konobara, mene: Ne, moje ime nije 'Alo!'

I onda kao grom iz vedrog neba, shvatio sam da je ugostiteljstvo ono što me najviše ispunjava i što istinski volim. Ekstremno dinamičan i nimalo monoton posao. Konstantno se, pogotovo danas, mijenjaju trendovi, načini rada, sve je ubrzano i kreativno. Obožavam to. Dugo sam konobario za druge, zadnje dvije godine imam svoj bar. Pa sad isto konobarim. Ali u drugoj funkciji.

A tu je i odnos s ljudima koji isto zna bit savršen. Ali o savršenim stvarima nije fora pričati, pa ću se danas malo osvrnuti na one manje savršene kad s keceljom letiš po terasi. Idemo sa samo par primjera...

Interesantno je to kako dosta ljudi kad uđe u kafić očekuje da će onaj koji ga poslužuje biti njegovo sve. Psiholog, prijatelj, dvorska luda, rob, osamsto drugih stvari, pa tek onda konobar.

Recimo, tu naučiš i sasvim nove načine pozdravljanja i komunikacije. Na ˝Dobar dan!˝ dobiješ : ˝Daj mi kavu!˝. Pa malo googlaš i tražiš u razno raznim kulturama načine pozdravljanja i shvatiš da tvoji gosti zapravo stvaraju povijest jer su izmislili sasvim novi odgovor na najjednostavniji pozdrav.

Dozivanja konobara su isto tako raznolika i maštovita. Jedan od najpopularnijih je ˝Alo!˝. Čak nije ni halo pa da se možda zeznuo i pomislio kako si ti telefon, nego baš onaj junački 'Alo!. Ja se zovem Alen, pa si tepam da me od milja zovu Alo i onda mi je ok. Sve rijeđe i rijeđe vidim ljude kako čak i pse dozivaju zviždukom. To je dozivanje valjda u izumiranju, pa dragi gosti ne žele zatrati stare običaje i onda ih održavaju preko konobara. Šteta je samo što konobari nemaju brnjicu, onda bi doživljaj bio potpun.

Isto tako je interesantno da iako je odlazak u kafić nešto što ne moraš raditi i nešto što ti nije u opisu posla, velika većina ljudi se i dalje žuri. Čak i na godišnjem.

Pa tako imaš one koji nisu ni sjeli, a već krenu mahati rukama kao da se utapaju pa im hitno treba zraka ili nekakva pomoć. Jer, frende, vrijeme je novac. Toliko se razmašu da tri stola pored njih dobije upalu pluća od propuha, a kad dođeš za stol apsolutno nemaju pojma što žele. Ali neka si ti tu, osjećaju se sigurnije. Onda kreće međusobna priča tko što želi, ali to nije jednostavno. Znam ljude koji su kupili stan brže nego što nekim ljudima treba da odaberu što će piti.

Kad se konačno i odluče što će popiti i ti to doneseš, za doslovno tri i pol sekunde krene novo mahanje. Ovog puta s računom i lovom u rukama. Jer postoji još negdje u prapovijesti zapisano da ako račun ne platiš iste sekunde kad si dobio piće, to piće postane otrovno. Naravno da ti ne želiš trovati ljude, pa naplaćuješ odmah.

Ima i onih koji uvijek misle da moraju biti prvi. Nekad davno prije rođenja bili su prvi u utrci onih punoglavaca pa im se osladilo. Krcata terasa, ti plivaš više nego što je Michael Phelps otplivao sa svim treninzima, ali oni moraju biti prvi. Od trenutka njihovog dolaska na terasu do dolaska konobara za njihov stol ponekad prođu i dvije minute. A znamo da je u plivanju svaka stotinka bitna pa je logično da se osjećaju onako kako i kažu ˝Hoće li netko više doći za naš stol, sjedimo već pola sata˝ iako pola njih još nije niti našlo stolicu. Stotinke su bitne.

Mislim da su svakom konobaru posebno dragi oni koji ˝znaju gazdu˝. To je realno najpametnije što bilo kojem konobaru možete reći jer će se onda on ekstremno potruditi oko vas i dati vam osamsto posto sebe jer vi znate gazdu, a on ga ne zna. Naravno, nije tako. Zna i konobar gazdu. Sasvim sigurno bolje nego vi. Činjenica spominjanja poznanstva gazde čini vas u sekundi od prosječnog gosta kojem se trudiš dati sve najbolje u što kraćem vremenu u malog kompleksaša koji smatra da nešto tako trivijalno poput poznastva s nekim koga zna milijun ljudi može promijeniti tvoju sudbinu. A još su jači oni koji to koriste, a iskreno nemaju pojma tko je gazda. Meni to bude savršeno kad mi na terasu dođu s istom rečenicom, pa im hladno odgovorim da ne znaju jer ih ne poznam. Upitnik nad njihovim glavama je jedan poseban doživljaj koji je teško izbrisati.

Hmmm, zapravo situacija iz ovog života ima mali milijun, pa ako ste željni i voljni čitati o njima izrazite slobodno u komentarima ili meni osobno želju pa ću povremeno obrađivati ovu nikad dovoljno isfuranu temu.

Za kraj ću vas napustiti s naplatom računa i onom klasičnom : ˝Jesam ja jeo?˝. Često to izaziva veliku brigu kod konobara jer razmišljaš je li čovjek tog dana stvarno jeo i misliš si da mora jest, pa makar i na silu. Nije dobro bit bez hrane...

Ajde zdravo do iduće narudžbe...