Odlučila sam joj pokazati nestvarne krajolike, priuštiti joj svježi zrak, onaj hladni koji štipa za obraze, ali koji taaaako dobro sjeda… Otkriti joj koliko malo je potrebno za mir, za spokoj sa samim sobom.
IVANA KASUM:
Svojoj djevojčici želim da mir, baš kao i ja, pronađe u brdima
Dugo nisam ništa pisala o brdima, ne zato što ih više nema, jer njih će uvijek bit, a mi smo ti koji su u prolazu. Ne zato što ih nisam pohodila već zato što sam dobila pratnju. Pratnju s čijim postojanjem se stvorila jedna neraskidiva veza. Kako ja od milja volim reći, dobila sam novi ruksak. E, sad već mislite da sam otišla na kvasinu, da me uzelo…
Ovaj ruksak, ma koliko se god njegova masa povećavala, nikad neće biti na teret. Uglavnom, da pređem na stvar, postala sam mama, majka, mater, roditelj! Nova uloga s kojom je došlo hrpaaaa novih stvari o kojima sam onak usput znala razmišljati i slagati si u glavi kako ću ja ovo, kak ću ja ono, eee pa nećeš…
Takav rollercoaster emocija još nisam doživjela, vau! No, neću pisati o majčinstvu kao takvom već o svojoj ljubavi koju sam odlučila podijeliti sa svojim djetetom.
Odlučila sam joj pokazati nestvarne krajolike, priuštiti joj svježi zrak, onaj hladni koji štipa za obraze, ali koji taaaako dobro sjeda… Otkriti joj koliko malo je potrebno za mir, za spokoj sa samim sobom.
Pokazati joj kako je improvizacija sve i kako će kroz sve standardne i tipične probleme svakodnevice plivati kao riba kad dozvoli tim divovima da uđu u njezin život. Kad dozvoli da hodanje bude njezin lijek. Jer takvo punjenje energijom, elanom, praženjenje negativnosti i svega onoga što nas stišće, priroda izbriše u vrlo kratkom vremenu.
Dovoljan je jedan vikend, jedan dan, ma šta pričam, samo par sati. Tako da smo mi naš ruksak odlučili voditi gdje god mi išli, bez iznimaka. Od Dolomita, Medvednice, Alpa, Velebita, divljine Gorskoga kotara, Biokova i puno drugih divota koje mene oplemenjuju kao čovjeka. Rekla sam sama sebi da je ona u svojih godinu dana vidjela ono što sam ja u deset godina, blago se njoj!
Ponosna sam što sam joj to omogućila, a trudit ću se i dalje joj prenositi ljubav prema planinama. Ne želim joj ništa nametati, želim da brda pronađu nju baš kako su našla mene. U siječnju je ona navršila godinu dana, a mi smo nabavili našu prvu planinarsku nosiljku.
Prvih par puta je vrlo brzo zaspala dok bi ju nosili, za početak su to bile kratke relacije. No kako je dane sve češće počelo ukrašavati sunce tako njoj san u nosiljci više nije dolazio na oči. Štoviše, upijala bi sve oko sebe, gledala šumu, nebo, sunce, koje se probijalo kroz još gole krošnje stabala, prolaznike, izletnike, planinare, pse…
Bila je sretna, smijala se na glas, onako iskreno dječje, od srca, piskutala kako samo bebe znaju.
Tako se završio moj zadnji dan porodiljnog. Ona, tata, ja - mama, naš pas, Medvednica i hrpa smijeha. Rekla sam da bolji “kraj” mog postajanja majkom nisam mogla zamisliti. Hvala joj na tome…
Ova divna brda su svačija. Ova divna brda su i naša, moja malena djevojčice.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
