Dva nova istraživanja otkrivaju: Psi su uz nas mnogo, mnogo duže no što smo do sad mislili...

Dva najnovija znanstvena rada objavljena danas u časopisu Nature, pokazuju da su ljudi i psi bili bliski mnogo duže no što se do sad vjerovalo. Istraživači su pronašli dokaze da su psi živjeli uz ljude tijekom ledenog doba, otprilike 5.000 godina prije nego što se do sad smatralo da su pripitomljeni. 

Psi imaju posebno mjesto u ljudskoj povijesti. Bili su prve životinje koje su ljudi pripitomili. No odakle potječu psi? Kakvi su bili najraniji psi? Kako smo ih i kada točno pripitomili? Unatoč brojnim istraživanjima u različitim znanstvenim područjima, podrijetlo tih životinja i dalje ostaje zagonetno. Pišući u časopisu Nature, švedski znanstvenik Anders Bergström i suradnici te njegov kolega William A. Marsh i suradnici približavaju se spoznajama o vremenu nastanka pasa više nego ikad prije i daju nove obrise njihove rane evoluciju u zapadnoj Euroaziji. 

Novo istraživanje pokazuje da su psi bili rasprostranjeni diljem zapadne Euroazije još u kasnome ledenom dobu, mnogo prije nego što se dosad moglo pouzdano dokazati. Analizom drevne DNK, međunarodni tim znanstvenika — među kojima su Anders Bergström, Laurent Frantz i Greger Larson — potvrdio je da su pojedini nalazi iz Velike Britanije i Anadolije stari više od 14.000 godina doista pripadali psima, a ne vukovima. Time je riješen dugogodišnji problem: mnogi “rani psi” identificirani samo prema obliku kostiju kasnije su se pokazali kao izumrle populacije vukova. Tek genetske analize omogućile su pouzdano razlikovanje.

Tako udaljeni, a tako slični...

Istraživanje otkriva i nešto neočekivano — rani psi s udaljenih područja, poput britanske Goughove špilje i anadolijskog Pınarbaşıja, bili su međusobno genetski vrlo slični. To upućuje na postojanje široke populacije pasa koja se između 18.500 i 14.000 godina prije sadašnjosti proširila velikim dijelom Europe i zapadne Azije. Zanimljivo je da psi nisu nužno pratili ljudske migracije. Dok su ljudi pripadali različitim kulturnim skupinama, psi su često bili međusobno sličniji nego njihovi ljudski “vlasnici”. To sugerira da su se psi širili i razmjenjivali među zajednicama. Čak i da su ostajali živjeti uz nove zajednice koje su, nerijetko nasiljem, potisnule ili uništile ljude uz koje su psi bili ranije. Arheološki nalazi pokazuju i da su psi već tada imali posebno mjesto u ljudskom društvu. U nekim slučajevima njihovi ostaci pokazuju slične obrede kao i ljudski, pokapali smo ih u grobove poput ljudi, a izotopne analize sugeriraju da smo s njima dijelili i sličnu prehranu. Sve zajedno, rezultati pokazuju da su psi već u ledenom dobu bili više od običnih životinja — bili su trajni pratitelji čovjeka, čije nasljeđe živi i danas.

Kosti pronađene u špilji Gough u Somersetu i na lokalitetu Pınarbaşı u Turskoj datiraju iz kasnog gornjeg paleolitika, dakle prije no što smo se počeli baviti zemljoradnjom. Profesor Oliver Craig s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta u Yorku objašnjava: „Dugo smo vjerovali da su psi evoluirali iz vukova tijekom posljednjeg ledenog doba, ali fizičke dokaze njihove povezanosti s ljudima bilo je teško potvrditi.

Prethodna istraživanja oslanjala su se na male fragmente DNK i mjerenja kostura, često se za ostatke vukova pogrešno mislio da pripadaju psima, no ovo najnovije istraživanje uspjelo je rekonstruirati cijele genome iz ostataka starijih od 10.000 godina. Znanstvenici sa Sveučilišta u Yorku zatim su ih usporedili s više od 1.000 modernih i drevnih vrsta povezanih s porodicom pasa, što je potvrdilo da su psi već prije najmanje 14.000 godina bili široko rasprostranjeni diljem Europe i zapadne Azije.

Teško da su psi sami lovili tako puno ribe...

Analiza prehrane također je mjerila izotope ugljika i dušika sačuvane u kolagenu kostiju, što je pokazalo da su psi jeli sličnu prehranu kao i ljudi. Lizzie Hodgson, doktorandica koja je sudjelovala u istraživanju, rekla je: „Ključno otkriće potječe iz Pınarbaşıja, gdje su podaci pokazali da su domaći psi konzumirali prehranu bogatu ribom, vrlo sličnu onoj lokalnih ljudi.

„Malo je vjerojatno da su psi sami lovili značajne količine ribe, što sugerira da su ih ljudi aktivno hranili.”

Istraživanje, objavljeno u časopisu Nature, također sugerira da su psi bili prisutni među različitim skupinama lovaca-sakupljača pred kraj ledenog doba te da su bili srodniji modernim europskim i bliskoistočnim pasminama nego polarnim psima.

Dr. William Marsh iz Prirodoslovnog muzeja rekao je: „Ovi uzorci omogućili su nam da identificiramo dodatne drevne pse s nalazišta u Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj, pokazujući da su već prije najmanje 14.000 godina bili široko rasprostranjeni diljem Europe i Turske.”

Dr. Lachie Scarsbrook s LMU München rekao je da su psi vrlo različitog podrijetla već supostojali diljem Euroazije, od Somerseta do Sibira, što pokazuje da su bili izuzetno rašireni..

Drugi tim, predvođen istraživačima s Instituta Francis Crick u Londonu, identificirao je još jednog vrlo ranog psa nakon analize stotina ostataka za koje se sumnjalo da pripadaju psima ili vukovima. Koristeći tehniku koja je znatno unaprijedila proučavanje drevne ljudske genetike — pri kojoj se drevna DNK „izdvaja” među mikrobnim kontaminantima — istraživači su uspjeli razlikovati pse od vukova u više od 130 uzoraka. Identificirali su 14 pasa koji su živjeli među lovcima-sakupljačima u Europi, uključujući uzorak star 14.200 godina s nalazišta u Švicarskoj zvanog Kesslerloch.

Arheolozi su pronašli pseće ostatke pokopane uz ljude stare i do 34.000 godina. No sama činjenica da je nešto nalik psu pokopano uz čovjeka ne znači nužno da je riječ o domaćem psu, objašnjava Scarsbrook. „Pokapanje životinje uz ljude rizična je metoda za određivanje pripitomljenosti. Znamo da ljudi već tisućljećima pokapaju i divlje životinje uz sebe”, kaže.

Kosturi pasa i vukova također mogu izgledati iznimno slično — osobito kada se radi samo o dijelu lubanje ili jednom zubu. William Marsh, paleogenetičar iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu, napominje kako su prethodna istraživanja datirala najstarije sigurno identificirane pse na oko 10.900 godina. Do tada su, kaže Marsh, „psi genetski već vrlo, vrlo različiti od vukova”. To znači da su psi morali postojati i postupno poprimati pseće osobine tisućama godina ranije, tijekom razdoblja gornjeg paleolitika između 12.000 i 50.000 godina.

„Pretpostavili bismo da, ako su psi bili u Europi zabilježeni tako rano, onda ih mora biti još”, kaže Anders Bergström, evolucijski genetičar sa Sveučilišta East Anglia u Engleskoj. „Zato smo krenuli u veliko istraživanje ranih pasa u Europi i pokušali uzorkovati što je moguće šire.”

Dokaz o psima

Bergström i njegovi kolege uzeli su uzorke iz ostataka 216 kanida pokopanih uz ljude kroz tisuće godina, od nalazišta Goyet u Belgiji starog 46.000 godina do kostura starih 5.000 godina iz Škotske. Uspoređivali su rekonstruirani DNK kako bi razlikovali pse od vukova. Najstariji uzorak koji je potvrđen kao pas bio je star 14.200 godina, s nalazišta u Švicarskoj.

Ta donja čeljust pripadala je psu iz špilje Gough u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon smrti psa, ljudi koji su ondje živjeli možda su napravili rupu u kosti kao dio svojih rituala. U međuvremenu su Scarsbrook, Marsh i njihovi kolege analizirali uzorke iz osam ostataka kanida iz Turske, Irana, Srbije i Engleske. Te kosti datiraju između 15.800 i 8.900 godina. Ispitivali su DNK iz jezgre stanice, kao i mitohondrijsku DNK koja se nasljeđuje samo po majci. Scarsbrook i Marsh pokazali su da je šest njihovih uzoraka pripadalo psima, koji su međusobno bili prilično slični — što ukazuje da je Europa već prije 14.300 godina imala relativno ujednačenu liniju pasa.

Studije ne mogu točno opisati kako su ti rani psi izgledali, znanstvenici pretpostavljaju da su više nalikovali manjim vukovima. No njihovi su geni opstali i „završili u mnogim modernim pasminama koje danas poznajemo i volimo, poput njemačkog ovčara i bernardinca”, kaže Scarsbrook.

Različiti ljudi, isti psi

Iako su istraživačke skupine došle do sličnih vremenskih okvira, usredotočile su se na različite detalje. Zahvaljujući velikom genetskom skupu podataka, Bergströmova skupina mogla je proučiti kako se DNK pasa mijenjao nakon pojave zemljoradnje.

Poljoprivreda se pojavila u Plodnom polumjesecu na Bliskom istoku prije oko 12.000 godina. Nakon toga „ljudi su u velikom broju migrirali u Europu, donoseći sa sobom pripitomljene životinje i usjeve”, objašnjava Bergström. Taj dolazak nije bio miran. „Zamijenili su oko 80 do 90 posto genetskog nasljeđa ljudi u Europi”, kaže. Ta „zamjena” bila je dramatična — i vjerojatno nasilna. No analiza DNK pokazala je da poljoprivrednici nisu u potpunosti zamijenili stare pse! „Zapravo su ih uključili u vlastite populacije pasa”, kaže Bergström.

Umjesto promatranja promjena kroz vrijeme, Marsh, Scarsbrook i kolege analizirali su genetiku kroz prostor i kroz tri različite kulture. Magdalenska kultura obuhvaćala je zapadnu Europu (Francusku, Španjolsku i područje do Velike Britanije) prije oko 14.000 godina, dok je epigravetijenska kultura bila smještena istočnije, prema Njemačkoj i Italiji. Anadolski lovci-sakupljači živjeli su na području današnje Turske.

Sve su te kulture imale slične pse — pse o kojima su brinuli. Kao i u mnogim modernim društvima, U Anadoliji su pokapali svoje mrtve — a uz njih i štence, „što sugerira da su im pripisivali neku vrstu osobnosti”, kaže Scarsbrook.

Magdalenska kultura, s druge strane, odavala je počast mrtvima kroz pogrebni kanibalizam. Ljudski ostaci iz tog razdoblja pokazuju lubanje oblikovane u posude, tragove rasijecanja i gravure na kostima. Slično tome, pseće lubanje pokazuju rupe i druge preinake koje upućuju na obradu nakon smrti. „Čini se da su sve te kulture pse tretirale na vrlo simboličan način, slično kao što mi danas tretiramo svoje pse”, kaže Marsh.

Iako rezultati pokazuju da su domaći psi bili rasprostranjeni diljem Europe prije 14.000 godina. To ne znači da su tada i pripitomljeni — što se vjerojatno dogodilo mnogo ranije izvan Europe, kaže Krishna Veeramah, populacijski genetičar sa Sveučilišta Stony Brook u New Yorku. Uostalom, psi iz ovih studija već se jasno razlikuju od vukova. Prvi „dobri dečki i cure” morali su biti mnogo sličniji svojim vučjim precima. Pripitomljavanje je „dugotrajan proces”, kaže. „To je višegeneracijski proces. Ne može se dogoditi odjednom.”

Prema navodima  dr. sc. Marija Novaka s iz Instituta za antropologiju iz Zagreba, do danas najstariji poznati ostaci modernog psa u Hrvatskoj zabilježeni su u ranoneolitičkom sloju na nalazištu Crno vrilo kraj Zadra. Koštani ostaci psa (fragment donje čeljusti i dva zuba) iz tog nalazišta stari su otprilike 7500-8000 godina.

Dr. sc. Mario Novak je sudjelovao i u jednom od recentnijih istraživanja o podrijetlu pasa, koje je oborilo tezu o takozvanom dvojnom ili višestrukom podrijetlu pasa. Studija objavljena u časopisu Science 30. listopada 2020. pod nazivom Origins and genetic legacy of prehistoric dogs donijela je rezultate istraživanja koje su vodili znanstvenici sa Sveučilišta u Oxfordu, Instituta Francis Crick i Sveučilišta u Beču, a u njemu su sudjelovali i stručnjaci iz četiri hrvatske institucije: dr. sc. Dragana Rajković iz Arheološkog muzeja Osijek, dr. sc. Daria Ložnjak Dizdar iz Instituta za arheologiju iz Zagreba, dr. sc. Maja Pasarić iz Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba te dr. sc. Mario Novak iz Instituta za antropologiju iz Zagreba.

Ekipa znanstvenika koja potpisuje ovaj rad sekvencirala je 27 drevnih psećih genoma te otkrila kako svi psi dijele zajedničko porijeklo, no ono je različito od današnjih vukova. Prije nekih 11.000 godina, stoji u uvodu studije, već se odvojilo najmanje pet glavnih povijesnih pasmina, iskazujući tako duboku genetsku povijest pasa u paleolitiku. Paralelna analiza ljudskog i psećeg genoma otkriva dijelove povijesti psa koje se poklapaju s ljudskom, uključujući zajedničku povijest u Levantu te u ranoj poljoprivrednoj Europi. Drugi se dijelovi povijesti razlikuju, uključujući tu i razvoj psa kao čuvara stoke u stepama zapadne i istočne Eurazije te cjeloviti preobražaj neolitičke povijesti europskog psa. U ovoj studiji vidljivo je da pas svoje porijeklo vuče od vuka, ali ti izumrli vukovi zapravo nemaju puno veze s današnjim vukovima:

Potječu od izumrle vrste vukova?

– Prema rezultatima genetičkih istraživanja, najvjerojatnije da je direktni predak modernog psa danas izumrla populacija kasnoledenodobnog vuka. Moderni psi nisu se razvili iz iste loze roda Canis iz koje su nastali moderni vukovi što je pokazalo i ovo istraživanje, a sličnost između današnjih pasa i sivih vukova najvjerojatnije je posljedica njihova genetskog miješanja. Genetsko razdvajanje između tih dviju vrsta dogodilo se prije otprilike 27.000 i 40.000 tisuća godina, tj. netom prije ili tijekom posljednjeg glacijalnog maksimuma – rekao je dr. sc. Mario Novak iz Instituta za antropologiju iz Zagreba.

– Sekvenciranjem drevnih genoma 27 pasa iz Europe, Bliskog istoka i Sibira od kojih su neki živjeli prije gotovo 11.000 godina otkriveno je da je u tom razdoblju, tj. neposredno nakon ledenog doba, već postojalo najmanje pet vrsta pasa različitog genetskog podrijetla! Čini se da psi s područja Europe iz razdoblja mezolitika i neolitika potječu od dvije vrlo različite populacije, jedne povezane s bliskoistočnim psima, a druge sa sibirskim psima. Istraživanje je pokazalo da su se tijekom posljednjih 10.000 godina ove rane pasmine miješale i stvorile pse kakve poznajemo danas. Iako europski psi koje danas poznajemo dolaze u čitavom nizu oblika i varijacija, oni genetski potječu od vrlo male skupine koja je nekada postojala, objasnio je tada dr. Novak u razgovoru za Večernji list.

– Pitanje zašto su čovjek i pas odlučili zajedno koegzistirati ni danas nije objašnjeno do kraja. Odnos čovjeka i psa je vrlo kompleksno pitanje – taj odnos nije jednosmjeran i najvjerojatnije je nastao na obostranu korist, tj. ljudi su uvidjeli koje koristi imaju od pasa i obratno. Točno mjesto domestikacije psa nije poznato, a prema poznatim podacima to se moglo dogoditi na području zapadne Europe, u arktičkim prostranstvima i/ili u istočnoj Aziji. Proces je najvjerojatnije započeo pred otprilike 25.000 godina, a prema arheološkim dokazima (koštanim ostacima pasa) s nalazišta Bonn-Oberkassel u Njemačkoj, taj proces mogao je biti dovršen pred otprilike 14.500 godina kako se datiraju i koštani ostaci s tog nalazišta. Paleogenetičko istraživanje u časopisu Science također je pokazalo da su psi i ljudi zajedno dijelili ključne trenutke u ljudskoj povijesti. 

U istraživanju objavljenom u časopisu Science prvi su put bili sekvencirani drevni genomi pasa iz hrvatskih arheoloških nalazišta. Riječ je o dva psa: jedan potječe s nalazišta Aljmaš – Podunavlje gdje je unutar bakrenodobnog naselja istražena jama (oko 2600.-2400. pr. Kr.) u kojoj su otkriveni ritualni ukopi goveda te psa starog svega nekoliko mjeseci; u drugom slučaju riječ je o nalazištu Sotin – Srednje polje gdje je na rubu bakrenodobnog naselja istražena jama (oko 3000.-2900. pr. Kr.) u kojoj je bio ukopan pas star oko jednu godinu. U oba slučaja riječ je o vrlo mladim jedinkama, mužjacima koji su genetički bili vrlo slični. Po svojim karakteristikama najbliži su im istovremeni primjerci iz Italije i Njemačke. Na žalost, ne može ih se povezati i uspoređivati s modernim pasminama jer je velika većina modernih pasmina nastala tijekom posljednjih 200 godina, zaključio je na kraju antropolog.