ŠTO AKO...
FOTO Kratki vodič kroz ideju o paralelnim svemirima: Zvuči kao scenarij za seriju, ali...
Zamislite da negdje, upravo sada, postoji verzija vas koja je jutros ustala ranije, popila vodu s limunom i krenula trčati prije posla. Negdje drugdje postoji ona koja je u 3:47 kliknula „još jedna epizoda“ i tek sada shvaća da je alarm bio greška sustava, a ne života. Ideja zvuči kao scenarij za seriju, ali zapravo dolazi iz vrlo ozbiljne fizike. Paralelni svemiri nisu samo zabavna spekulacija, oni su pokušaj da objasnimo zašto se priroda ponaša toliko čudno.
Zamislite da negdje, upravo sada, postoji verzija vas koja je jutros ustala ranije, popila vodu s limunom i krenula trčati prije posla. Negdje drugdje postoji ona koja je u 3:47 kliknula „još jedna epizoda“ i tek sada shvaća da je alarm bio greška sustava, a ne života. Ideja zvuči kao scenarij za seriju, ali zapravo dolazi iz vrlo ozbiljne fizike. Paralelni svemiri nisu samo zabavna spekulacija, oni su pokušaj da objasnimo zašto se priroda ponaša toliko čudno.
Zamislite da negdje, upravo sada, postoji verzija vas koja je jutros ustala ranije, popila vodu s limunom i krenula trčati prije posla. Negdje drugdje postoji ona koja je u 3:47 kliknula „još jedna epizoda“ i tek sada shvaća da je alarm bio greška sustava, a ne života. Ideja zvuči kao scenarij za seriju, ali zapravo dolazi iz vrlo ozbiljne fizike. Paralelni svemiri nisu samo zabavna spekulacija, oni su pokušaj da objasnimo zašto se priroda ponaša toliko čudno.
Na najmanjoj razini stvarnosti stvari ne rade onako kako bismo očekivali. Čestice se ne ponašaju kao kuglice nego kao mogućnosti. Elektron može biti na više mjesta istovremeno, a poznati misaoni eksperiment s mačkom govori da sustav može postojati u dva stanja odjednom, barem dok ga ne pogledamo.
Problem nije u matematici; ona funkcionira savršeno. Problem je u tome što naš zdravi razum odbija prihvatiti rezultat. Jedno od rješenja koje su fizičari predložili zvuči gotovo bezobrazno jednostavno: možda se ishod nikada ne bira. Možda se stvarnost razdvoji.
Prema toj ideji, svaki put kad se dogodi slučajan događaj, svemir napravi kopiju samog sebe. Kada baciš kovanicu, ne postoji jedan rezultat nego dva svijeta, u jednom je pala glava, u drugom pismo. Nitko ne primjećuje razdvajanje jer svaka verzija promatra samo svoju liniju događaja.
U tom smislu negdje postoji verzija tebe koja nikad nije upoznala neke ljude, koja je odabrala drugi posao ili poslala poruku koju si obrisao prije slanja. To ne znači da su ti životi sudbinski povezani; oni jednostavno koegzistiraju kao različite grane iste početne stvarnosti.
No postoji i druga, još grandioznija mogućnost. Naš svemir možda uopće nije jedinstven nego je samo jedan mjehur u golemoj kozmičkoj pjeni. U nekim takvim svemirima gravitacija bi mogla biti jača, u drugima atomi se nikada ne bi formirali, a negdje bi zvijezde gorjele prekratko da se išta zanimljivo dogodi.
U rijetkim slučajevima, poput našeg, zakoni fizike ispadaju taman toliko uravnoteženi da nastanu galaksije, planeti i bića koja kasno navečer guglaju pitanja o smislu postojanja. Možda nismo posebni zato što smo jedini, nego zato što smo jedan od rijetkih mogućih ishoda.
Naravno, ovdje dolazimo do najpoštenijeg dijela priče: nemamo dokaz. Paralelni svemiri proizlaze iz teorija koje inače nevjerojatno precizno opisuju prirodu, ali su po definiciji izvan našeg dosega. Ako su odvojeni od našeg prostora i vremena, ne možemo ih posjetiti niti direktno promatrati. To je pomalo kao lik u videoigri koji pokušava dokazati postojanje drugog monitora. Možda postoji, ali njegova fizika nema kameru koja bi ga snimila.
Zašto onda ideja uopće vrijedi pažnje? Zato što mijenja način na koji postavljamo pitanja. Ako postoji samo jedan svemir, svaka njegova osobina traži objašnjenje. Ako postoji beskonačno mnogo svemira, tada naš postaje samo jedan uspješan pokušaj u ogromnoj kozmičkoj lutriji. Umjesto pitanja „zašto baš mi“ ostaje jednostavnije „zašto ne mi“.
Najčudnija posljedica je i najosobnija. Ako je teorija točna, negdje postoji verzija tebe koja nikada nije pročitala ovaj tekst, i druga koja ga je pročitala ranije i već ga poslala prijatelju. A između te dvije verzije nalazi se samo jedna odluka – ona koju donosiš upravo sada.
