Danas je život u Habitatu nešto sasvim drugo nego što je bio 1967. godine. Neke su manje izvorne jedinice tijekom desetljeća spojene, čime su nastali znatno veći stanovi. Vlasnici su pojedine prostore prilagođavali vlastitim potrebama, ali je velik dio karakteristične strukture kompleksa ostao očuvan. Vrijednost pojedinih stanova s vremenom je znatno porasla, a Habitat je od eksperimentalnog projekta socijalno i pristupačno orijentiranog stanovanja postao vrlo poželjna adresa za dio kupaca koji žele živjeti u jedinstvenom arhitektonskom prostoru. Cijene, naravno, ovise o veličini, položaju, uređenju i konkretnoj jedinici, a pojedini veliki stanovi mogu dosezati vrlo visoke iznose. Za one koji ga vole, Habitat je remek-djelo koje je uspjelo humanizirati ideju visokogradnje. Stanari posebno ističu terase, količinu prirodnog svjetla, poglede na Montreal i rijeku Saint Lawrence te osjećaj da žive u nečemu što nije obična stambena zgrada. Sustav zajedničkih prostora i neobična organizacija kompleksa također stvaraju osjećaj zajednice koji je teško usporediti s klasičnim neboderima. S druge strane, postoje i očite mane. Habitat nije zamišljen kao tradicionalno gradsko naselje s trgovinama i sadržajima u prizemlju, a njegov položaj na Cité du Havre znači da nije u samom središtu svakodnevnog gradskog života. Otvoreni prolazi i terase izloženi su vremenskim uvjetima, osobito hladnoći i vjetru, a upravo ono što jedni smatraju fascinantnom arhitekturom drugima izgleda hladno, teško i nepraktično.
| Foto: canva, ilustracija
