Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

'Oni koji su se vratili na ovaj svijet, imaju nedovršeni posao'

6. DIO Svjetlost na obzoru koja jača što je bliže, ali ne zasljepljuje već magnetski privlači, najčešće govore oni koji su doživjeli izvantjelesno iskustvo. U deset nastavaka donosimo njihove priče...

Autor Ana Trgovac

Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...

'Od kad sam doživjela smrt život mi se iz temelja promijenio'

Život me udario gdje god je mogao, sa svih strana. Borila sam se sa sudbinom, s ljudima, i samom sobom. Borim se i dalje, ali način na koji shvaćam život iz temelja se promijenio od kad sam doživjela smrt.

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Odvojila sam se od svog tijela, osjetila ugodu i jarku svjetlost'

Marija (62) je s 22 godine, nakon operacije zuba dobila trombozu desne ruke. Operirala je i rak desnog režnja štitnjače, a tešku operaciju bruha prije dvadesetak godina jedva je preživjela. Od moždanog udara koji joj je oduzeo cijelu desnu stranu tijela oporavljala se mjesecima. Sa 62 godine odstranili su joj karcinom na dojci. Od teške treće trudnoće ostao joj je bruh koji se početkom ratnih devedesetih nije mogao operirati. Nekoliko godina kasnije, Marija se konačno odlučila na operaciju bruha. Trebao je to biti samo rutinski zahvat liječnika. No operacija je postala nova prekretnica u Marijinog životu. Doživjela je anafilaktički šok.  

- Sjećam se svega. Liječnika, sestara, sale kako je izgledala sa svim onim aparatima. Došao je liječnik, opipavao gdje bi mi mogli upiknuti iglu. Dali su mi neku injekciju u ruku. Zatim, nisam se ni snašla, a u operacijskoj dvorani je nastao metež. Svi su se rastrčali.

Foto: Dreamstime

Nevjerojatno, ali prošlo je samo nekoliko sekundi od injekcije do mog potpunog zamračenja. Brzo sam bila gotova i tu prestaje moje ovozemaljsko pamćenje. Sljedeće čega se sjećam da sam na stropu. Odozgora gledam svoje tijelo. Vidim i sav taj nered dolje, liječnike i sestre kako trče, rade nešto u brzini i laganu paniku na njihovim licima. Vidim i svoje tijelo. Izgledalo je malo i nemoćno, prekriveno modricama i nekim čudnim dlakama, a te dlake kao da su se sve nakostriješile. Neko vrijeme sam sve to promatrala, bez emocija, hladno, kao da to dolje nisam ja, nego neka nepoznata žena. A onda sam napustila to mjesto i pošla dalje. Sa stropa sam krenula prema drugom mjestu. Nisam hodala, a ni letjela. Znam samo da sam nekako išla, kretala se. Teško je odavde pričati o onome iskustvu. Ne znam kako sam se tamo stvorila,  ali odjednom sam bila na čistini. Dokle mi je pogled dopirao bio je otvoreni prostor. A sve je bilo puno niskog raslinja... Samo to. Nije bilo kuća, zgrada, tvornica... Čak ni drveća. Samo te biljke, nježno zelene boje. I najzelenija trava koju mi viđamo ovdje izgleda kao sparušena u odnosu na ono gore. I sjećam se vode. Puno bistre vode koja je u potocima vijugala tim prostranstvom.

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI Hrvatski glazbenik: Zaista sam znao da umirem, da odlazim...

Potom sam ugledala i njih. Da, umrla sam i na onome svijetu opet srela ljude. Ili što su već bili.. Nisu to bile samo siluete, vidjela sam im lica. Bili su jasno definirana. Ali tijela im nisu bila takva. Izgledala su kao umotana u plahte. Komunicirali su meni nekim nerazumnim govorom. Nisu ni hodali nego nekako lelujali. Bila sam znatiželjna i približila sam im se. Gledala sam ih u čudu, a zatim sam osjetila potrebu da s njima komuniciram. Nitko me nije doživljavao. Izgledali su kao da si svatko do njih misli nešto svoje, bili su u nekakvom svom filmu. Nije mi bilo jasno kako ne mogu stupiti s njima u kontakt. Sve je bilo tako neobično i fascinantno. Imala sam toliko pitanja za njih, htjela sam makar na guzicu s njima popričati. Ali nitko se nije obazirao na mene – govori Marija.

'Put kroz tunel pratila je strahovita bol'

Oko tijela kojeg je ostavila dolje, za sobom, liječnici su se i dalje neumorno borili, no samostalni put njene duše još nije završio. 

drago plecko FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Bio sam s one strane. Tamo idemo dalje, u drugom obliku'

- Odjednom sam u  području leđa osjetila nevjerojatno snažan pritisak, kao da mi je netko na leđa prislonio vakuum gumu. To me potegnulo unatraške. Ušla sam u nekakav tunel u kojem je sve bilo luđački kaotično. Sve se u njemu vrtjelo kao usred tornada, a taj kovitlac je i mene povukao. Udarala sam lijevo, desno. Nevjerojatnom brzinom izmjenjivale su se i međusobno se ispreplitale tama i svijetlo... A sve to prati bol. Strahovita bol. To što sam onda proživljavala, to nikome ne želim. Putovanje je bilo dugo. Bar mi se tamo činilo kao čitava vječnost. A sve vrijeme u meni su se borili bol i nezamisliv strah. To mi je bilo najgore. I onda odjednom, naglo sam stala. Pred mojim očima tunel je polako nestajao. Našla sam se u novom prostoru, izgledalo je kao da sam u liftu. Osvrnula sam se oko sebe. Meni postrance našao se lik časne sestre. Bila je milosrdnica s bijelim trakom oko glave, kao što sestre milosrdnice uvijek nose. Kao i na Zemlji, ostatak oprave bio je crne boje. Zapanjila me ljepotom. Bila je prekrasna.

Thinkstock | Autor: Thinkstock Foto: Thinkstock

Nasmiješila sam se, nakon čega sam pomislila kako samo ima lijepe bijele zube. Neko vrijeme sam je tako promatrala, uživala u njenoj prisutnosti. Potom me primila za ruku i blago prozborila 'vi ćete živjeti'. Zatim se nasmijala, a onda je nestala. Jedan je tren stajala kraj mene, vidjela sam je kao živu, drugi je već nije bilo.. U tom trenutku do mene su počeli dopirati ovozemaljski glasovi. Čula sam medicinsku sestru koja govori 'doktore, gospođi se diže tlak. Zatim i njega koji kaže 'pustite je, neka se probudi sama'. Tada mi je tlak valjda skočio. Kao da mi je netko naredio, udahnula sam zrak, a zatim izdahnula, i to tako naglo da mi je iz usta izletio tubus, a cjevčice koje su bile zalijepljene po meni su se odlijepile. Udahnula sam još jednom i otvorila oči. Bio je polumrak. S moje lijeve strane bila je liječnica. Nosila je majicu s Mickey Mouseom. Sjećam se i sad onih miševih velikih ušiju. Bila je to anesteziologinja. Rekla mi je, s očitim olakšanjem na licu 'hvala Bogu što ste se probudili. Ja vas normalno uvodim u anesteziju, a vi meni odete'. Nasuprot meni stajao je neki brkati liječnik. Oko nas je bilo puno glava, to su valjda bili studenti. Osjetila da sam gola. Ali sam bila svezana, ruke su mi bile sputane. Svuda okolo bili su aparati, monitori. Ja velim 'dajte me pokrijte, neugodno mi je'. Taj liječnik me pitao znam li kako se zovem. Odgovorila sam mu. I kaže on meni 'prestrašili ste nas, imali ste anafilaktički šok'. Pitala sam što je to, a on meni kaže da sam doživjela kliničku smrt – prisjeća se Marija. 

'Došla mi je časna sestra koju sam srela s 'one strane''

Marija se dugo oporavljala od teške operacije. Malo kome je govorila o svom iskustvu jer ni sama nije vjerovala da joj se dogodilo čudo. Vjerojatno je samo reagirala na lijekove, racionalni dio nje pokušao je objasniti što je doživjela, sagledati činjenice i smjestiti ih u poznate ladice. Šest mjeseci poslije operacije, uslijedio je novi šok. Dobila je moždani udar. Oduzeli su joj se desna strana lica, desna ruka, desna noga te lijevo oko. Oporavljala se dugo, u bolnici i u toplicama. Tek tada povjerovala je u čudo.

FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Bila sam u komi. U život me vratio pokojni dječak iz vrtića'

- Neposredno nakon udara, ležala sam na bolničkom krevetu, oduzeta. Buljila sam u prazno. I sama sam se tako osjećala – prazno. Kraj mene je bio otvoren prozor. Nezainteresirano sam kroz njega bacila pogled. U dvorištu bolnice sam ugledala časnu sestru. Protrnula sam. Moj mozak je odbio to povjerovati, ali nije bilo sumnje, to je bila časna sestra koju sam srela nakon što sam umrla. Ljude koji su bili sa mnom u bolničkoj sobi pitala sam je li to sestra Magdalena. Rekli su da se baš tako zove. Nisam imala izbora, ispričala sam kako sam nekoliko mjeseci prije doživjela kliničku smrt, izašla iz tijela i na putovanju susrela baš nju. Malo je reći da su zanijemili od šoka. Ta časna sestra je k meni došla nakon nekoliko dana. Čula je što sam o njoj rekla. Ispričala mi je kako je otišla kod svećenika koji joj je savjetovao da me obavezno posjeti jer smo sada posebno povezane. I zaista, dolazila je k meni svaki dan dok sam ležala u bolnici. Strpljivo je sjedila uz moj bolesnički krevet, molila se za mene i donosila mi mir. 

***

Tada sam se počela mijenjati. Osjetila sam promjenu toj patnji, kada sam teško hodala, kada nisam mogla micati rukom, ni govoriti kako treba. Pomalo sam počela ići u crkvu. Tamo sam sjedila i plakala. Htjela sam se ispovijedati, nisam mogla čak ni to. Bježale su mi misli, puno stvari sam i zaboravljala. Tada, u tišini crkve i u snazi molitve moj duh se počeo buditi. Polako sam shvaćala da je samo Bog taj koji me drži na ovome svijetu. On je bio sa mnom čitavo vrijeme. Čuvao me. Danas znam da na njegovu ljubav mogu računati. On je taj koji me voli. Takav je dragi Bog, voli nas sve i kad smo slabi i kada posrćemo. Ja sam njegovo dijete i to sam u tom životnom razdoblju shvatila. Od tad mi se događaju stvari koje se poklapaju, datumski i životno. I kad to sve slažem, shvaćam da sve ima svoj smisao i razlog. Vjerujem da sa svojim iskustvom, sa svime što sam prošla u životu mogu pomoći onima koji su mladi, koji kreću u život i koji imaju nekakvih problema. Mogu i odgovoriti svim ženama koje su griješila na isti način na kakav sam griješila i ja. Možda im moj životni put može pomoći da skrenu sa svog pogrešnog puta. Uvijek je dobro učiti na tuđim greškama, tko može i tko želi. Nakon iskustva kliničke smrti, intuicija mi se jako razvila. Na prvi pogled mogu osjetiti druge ljude, prepoznati njihove namjere. Vidim ih kakvi oni zaista jesu, a ne kakvim bi oni željeli da ih se vidi. Dan mi je dar da razlikujem dobro od zla. Svi znaju onaj osjećaj kad pomisle na nekoga na koga dugo nisu, a onda im se ta osoba javi. Dok su takve situacije kod drugih iznimka, kod mene su pravilo. Ujutro se probudim i znam tko će mi se taj dan javiti. Snažno predosjećam događaje – kaže.

Foto: Dreamstime

Klinička smrt naučila ju je da sve ima svoju svrhu. Sve što se njoj i njenoj obitelji dogodilo, imalo je razlog. 

- Naučila sam živjeti s boli. Kao da je neki kovčeg, ja patnju vučem sa sobom cijeli moj život. To me naučilo opraštati – kaže.

'Imala sam viziju svojeg konačnog kraja'

U tih nekoliko minuta dok Marijino srce nije kucalo na operacijskom stolu, njenoj duši tajnovita časna sestra govorila je kako neće umrijeti. Njeno vrijeme za onaj svijet još nije došlo. No kako joj se duh nakon tog događaja razvio, Marija je poslije sanjala kad će njeno vrijeme. 

- Nakon svega, u jednoj fazi mog života imala sam viziju svog konačnog kraja na ovome svijetu. Zaspat ću na kraju i zadaviti se vlastitim jezikom. Zaspat ću kao stara, na leđima i jezik će mi zatvoriti dišne puteve. Ok, priznajem, to možda zvuči morbidno, ali mene to nimalo ne plaši. Za mene je groblje samo garderoba. Tamo ostavljam stvari, a duša mi odlazi gore. Mnogi će pomisliti da mi je ta vizija bila šok, no nije. To je jednostavno tako. Uostalom, to je najlakši i najljepši način da čovjek ode. Ne bojim se – uvjerava.

Igor Kralj/PIXSELL FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI 'Nakon fizičke smrti stvarnost se mijenja, ali svijest ne umire'

Jednom se čak našla u prilici da tješi poznanicu koja je umirala od teške bolesti. Dok su nesretnoj ženi svi govorili kako se mora boriti i da će se sigurno izvući, Marija joj je objasnila da se nema čega bojati. Smrt nije ružna, govorila je, gore je prekrasno.

- Kad se samo sjetim kako je tamo lijepo. Tunel je grozan. Strašan je i povratak u tijelo. Ali ono prije je čista milina. Lijepo mi je kad se samo sjetim one livade na kojoj je sve zeleno. Voda je zelenoplava, nisko raslinje koje nije tamnosmeđe boje nego vodenasto. I sve je puno svjetla i bez imalo zvukova. Našim rječnikom se uopće ne može opisati kako sve to tamo gore izgleda. Nema kuća, nema automobila, nema buke, nisam vidjela da je netko tamo išao platiti režije. Nisam vidjela nikoga da radi. Mora da to nije pakao. U paklu se uostalom, kako čujem, neki roštilj okreće, ovdje nisam vidjela ni to. Uspomene mi se stalno vraćaju. A i još nešto... Mislim da su se svi koji su bili s one strane vratili s razlogom. Imaju nedovršena posla. Moraju učiniti nešto sa svojim životom. Tako i ja. Radila sam nakon svega s bolesnom djecom, uglavnom mališanima koji umirali od karcinoma. Tu sam shvatila kako ljudi ovdje još miješaju duhovno i materijalno. Roditelji u najboljoj namjeri troše bogatstvo ne bi li se dijete zadržalo na ovome svijetu. Da se razumijemo, mislim da je svako dijete dar od Boga. Ali nekad liječenjem samo produljujemo njihovu agoniju. Roditeljima je teško shvatiti da ga treba pustiti. Možda krivo percipiram, ali mislim da neke anđele treba pustiti da odu, kad im dođe vrijeme. Svima nama ionako je zapisan konačan odlazak. I ništa mi tu ne možemo – zaključuje Marija.

>>> Kraj šestog nastavka 

Komentari 43 Pogledaj sve komentare
  • Avatar for@
    for@ Četvrtak, 10.05.2018. u 07:20

    Možda nisu režije platili....😞

  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Četvrtak, 10.05.2018. u 08:43

    Ima smisla, u postavljenoj simulaciji života ti biraš parametre, ako ti se simulacija sviđa nastaviš kasnije...ili kreneš ispočetka...

  • Default avatar - bihcop
    bihcop Četvrtak, 10.05.2018. u 07:21

    Uistinu je tako...

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message