Potraga za mističnim blagom odvela ih je 72 m pod zemlju

'Hrastov otok' danas je tek običan otok od 57 hektara u privatnom vlasništvu, no u njegovoj su dugoj i burnoj povijesti, vjeruju mnogi, sudjelovali svi od Templara do Vikinga i brojnih pirata. Tijekom stoljeća, mnogi su se okušali u potrazi za skrivenim blagima koje navodno skriva otok, a neki su pritom, piše Ancient Origins, izgubili čak i živote. 

Potraga za skrivenim blagom Hrastovog otoka započela je davne 1795. godine kada je tada 18-godišnji Daniel McGinnis vidio svjetla koja su dolazila iz smjera otoka. To ga je zaintrigiralo, pa se tamo odlučio zaputiti i sam. Na južnoistočnom dijelu otoka naišao ja na čistinu u čijem je središ bila kružna udubina, a iznad nje je, na stablu, bio improviziran kran. 

Vratio se prepun dojmova, a sljedeći se put vratio s prijateljima Johnom Smithom i Anthonyjem Vaughanom kako bi provjerili što se nalazi u udubini. Samo metar ispod površine naišli su na kamenu ploču, a kada su je maknuli, nastavili su s kopanjem. Na svaka tri nova metra naišli bi na sloj trupaca što im je sugeriralo da se negdje dolje zaista nalazi nešto značajno ili vrijedno. No, nakon desetak metara od svega su digli ruke. Napustili su otok bez ičega. 

'Blago' je zamirisalo i kompanijama

Vijest o njihovom malom pothvatu proširila se u nekoliko lokalnih novina. Osam godina kasnije to je ponukalo tvrtku 'Onslow Company' da se i samo okušaju u potrazi za blagom. Uz već deset iskopanih metara, oni su rupu produbili za još 18. I oni su svaka tri metra nailazili na sloj trupaca, a pri samom kraju naišli su na sloj ugljena, lijepila i - kokosovih vlakana. 

Na dubini od 27 i pol metara napokon su naišli na kamen na kojem su bili neobični simboli. No, iskopina je opet napuštena nakon što ju je djelomično poplavila voda. 

Godinama kasnije, 1849, u iskopu se okušati odlučila kompanija 'Turo'. Nakon mukotrpnog bušenja naišli su na 22 inča metala, 8 inča hrastovine, još 22 inča metala, 4 inča hrastovine te puna dva metra gline. Tu su i oni odustali, a novi se pokušaj dogodio 1861. godine. 

Tada se dno iskopa jednostavno urušilo, no ostalo je nepoznato je li to bilo zbog prirodne šupljine, ili se radilo o svojevrsnoj zamci. Tada se dogodio i prvi smrtni slučaj kada je radnika ubila pumpa koja je eksplodirala. 

Daljni pokušaji bušenja dogodili su se u narednim desetljećima sve do 60-ih godina 20. stoljeća, a još je jedna osoba umrla u ožujku 1897. 

Još četiri smrti

Godine 1931. William Chappel iskopao je sjekiru, alat sa šiljkom i - sidro. No, s obzirom na brojne prethodne iskope, Chappel nije mogao procijeniti o čijim se točno predmetima radi. Gilbert Hedden bio je toliko fasciniran cijelom pričom da je otkupio dio otoka, no njegovi iskopi nisu polučili nikakav uspjeh. 

Najgora se epizoda dogodila 1960. kada je na iskopini poginulo četvero muškaraca. Već 1967. rupa je bila duboka čak 72 metra. U nju je spuštena kamera koja je navodno snimila ljudske ostatke, drvene kovčege i alate. No, kvaliteta snimke bila je toliko loša da ti navodi nikada nisu provjereni. Bio je to naime zadnji pokušaj iskopa. 

Misterij Hrastovog otoka tako će zauvijek, čini se, ostati tek - misterij. Oko sadržaja iskopine kroz naredna su se desetljeća ispisale brojne teorije. Neki su uvjereni da se u njoj nalaze Shakespearovi rukopisi, templarsko ili masonsko blago ili pak dragulji Marije Antoanete.

Neki pak tvrde da se radi o mjestu potonuća vikinškog broda čime objašnjavaju redove trupaca na koje su nailazili istraživači. Nažalost, ima li u kojoj od ovih teorija istine, vjerojatno nikada nećemo saznati.