Zlokobni otok: Tko god tu stupi može umrijeti u najgoroj muci

Na granici Kazahstana i Uzbekistana, okružen kilometrima toksične pustinje, nalazi se otok. Ili barem, nešto što je nekada bio otok.

Vozrozhdeniya je nekoć bila živopisno ribarsko sela okruženo tirkiznim lagunama, kada je Aralsko more bilo četvrto najveće na svijetu i obilovalo ribom. Ali nakon godina 'zlostavljanja', voda se povukla i more se pretvorilo u prašinu; rijeke koje su ga hranile preusmjeravale su se za navodnjavanje polja pamuka.

Danas je sloj slanog pijeska, prepuno kancerogenih pesticida, sve što ostaje od drevne oaze. Ovo je mjesto gdje živa u termometrima redovito pokazuje 60 °C, gdje su jedini znakovi života kosturi sušenih stabala i kamenja pod sjenama ogromnih plutača.

Kancerogeni otok u isušenom jezeru

Sada je Vozrozhdeniya progutala toliko toga da je nabujala deset puta veća od izvorne veličine i sada je poluotok povezan s kopnom. Ali zahvaljujući još jednom sovjetskom projektu, to je jedno od najsmrtonosnijih mjesta na planetu.

Od sedamdesetih godina, otok je bio umješan u brojne zlokobne događaje. Godine 1971. jedna je mlada znanstvenica oboljela nakon što je istraživački brod, Lev Berg, zalutao u smećkastu maglicu. Nekoliko dana kasnije završila je u bolnici uz dijagnozu boginja. Svima je to bilo čudno jer je već bila cijepljena protiv ove bolesti. Iako se oporavila, epidemija je nastavila i zaraženo je još devet ljudi u njezinom rodnom gradu, od kojih su tri umrle. Jedan od njih bio je njezin mlađi brat.

Godinu dana kasnije pronađeni su leševi dvojice nestalih ribara u njihovom brodu. Vjeruje se da su umrli od kuge. Nedugo zatim mještani su počeli izvlačiti mreže pune mrtvih riba. Nitko ne zna zašto.

U svibnju 1988. godine, 50.000 antilopa koje su bile na ispaši na obližnjim stepama, umrle su u roku od sat vremena. 

'Potpuno me prestrašio'

Otok i dalje čuva brojne tajne, dijelom zato što nije mjesto gdje se možete samo pojaviti. Budući da je Vozrozhdeniya napuštena devedesetih godina, bilo je samo nekoliko ekspedicija.

Nick Middleton, novinar i geograf iz Sveučilišta Oxford snimio je dokumentarni film još 2005. godine.

- Bio sam svjestan onoga što se dogodilo pa smo se držali savjeta jednog gospodina koji je radio za britansku vojsku i došao je da nam ispriča što nas sve čeka, kaže on.

- Iskreno, potpuno me prestrašio.

Taj je stručnjak bio Dave Butler, koji je na kraju otputovao s njima.

- Mnogo je toga moglo poći krivo, priča on za BBC. Kao mjeru opreza, Butler je stavio cijeli tim na antibiotike, počevši tjedan dana prije putovanja. Nosili su plinske maske s filtrima zraka, debelim gumenim čizmama i velika odijela nalik forenzičkima. Nisu bili paranoični.

CIA-ine fotografije nastale 1962. godine otkrivale su da drugi otoci imaju pristaništa i kolibe za ribu, ovaj je imao streljane i barake. Ali to nije ni polovica zgrada. Bilo je tu i istraživačkih zgrada, staja i mjesta za ispitivanje na otvorenom. Otok je pretvoren u vojnu bazu najopasnijeg tipa: to je bio objekt za ispitivanje biološkog oružja. Projekt je bio potpuna tajna, a nije čak ni označen na sovjetskim kartama, ali ljudi upoznati s projektom nazivaju ga Aralsk-7.

Tijekom godina mjesto je postalo živuća noćna mora, gdje su antraks, boginje i kuga u velikim oblacima kretale se iznad zemlje, a egzotične bolesti poput tularemije, bruceloze i tifusa padale su s neba i prodrle u pješčanu zemlju. Otok je bio dovoljno izoliran da nije otkriven do 19. stoljeća, što ga čini idealnim mjestom za skrivanje od znatiželjnih očiju zapadne inteligencije. Osim toga, okolno more učinilo se prikladnim prirodnim jarkom.

To su čimbenici koji su doveli do toga da se odabere kao konačno skladište za najveće zalihe antraksa u ljudskoj povijesti. Njegovo je porijeklo ostalo nejasno, ali je moguće da je smrtonosni otrov proizveden u Kompleksu 19, objektu blizu ruskog grada Sverdlovsk, sada Jekaterinburg.

Aralsk-7 je bio dio programa biološkog oružja na industrijskoj razini, koji je zapošljavao više od 50.000 ljudi u 52 proizvodnih postrojenja diljem sovjetske države. Antraks je proizveden u ogromnim posudama, kao da proizvode pivo, a ne otrov. Godine 1988., devet godina nakon curenja antraksa u Kompleksu 19 dovelo je do smrti najmanje 105 ljudi, a Sovjeti su konačno odlučili riješiti se zaliha otrova.

Ogromne posude antraksa pomiješane su s izbjeljivačem i prebačene u lučki grad Aralsk, na obalama Aralskog mora (sada 25 km od obale), gdje su bile stavljene na brodove i istovarene u Vozrozhdeniyi. Otprilike 100 do 200 tona antraksa ubrzo je bačeno u jamu i zaboravljeno.

Većinu vremena, antraks bakterije žive kao spore, neaktivni oblik s ekstremnim vještinama preživljavanja. Bez problema će izdržati standardne metode uništavanja bakterija od dezinficijensa do zagrijavanja na 180 °C. Kad su spremljene u zemlju, spore mogu preživjeti stotinama godina. Jednom prilikom su pronađene tijekom arheoloških iskapanja u Škotskoj, zajedno s ostacima vapna kojim su pokušali uništiti zaražene lešine. 

OPASNIJE OD ČERNOBILA Ubija za sat vremena: Ovo je najopasnije mjesto na svijetu

Nedavno je dvanaestogodišnji dječak umro nakon što ga je svladao antraks koji je vrebao na dalekom sjeveru Rusije. Epidemija je hospitalizirala 72 osobe iz nomadskog plemena Nenets, uključujući 41 dijete, i tisuće jelena je uginulo.

Smatra se da je sve započelo kada je toplotni udar odmrznuo trup jelena stariji od 75 godina. Kao što je bilo za očekivati, napori Sovjetskog Saveza u Vozrozhdeniyu nisu bili dovoljni. Godinama nakon sloma SSSR-a, uslijed napada na Tokio i otkrića o opsežnom programu biološkog oružja u Iraku, strahovi su se povećavali oko izgleda da teroristi dobiju bilo kakav otrovni patogen. Tako je američka vlada poslala ekipe stručnjaka da provedu neke testove.

Jame vidljive iz svemira

Točna lokacija antraksa nikada nije otkrivena, ali kasnije se ispostavilo da to nije bio problem. Jame su bile tako ogromne, bile su jasno vidljive na fotografijama snimljenima iz svemira. Odgovarajuće spore pronađene su u nekoliko uzoraka tla, a Amerikanci su obećali 6 milijuna dolara za projekt čišćenja mjesta.

Projekt je uključivao duboki rov, plastičnu izolaciju i nekoliko tona snažnog izbjeljivača. Samo je trebalo prebaciti tone i tone kontaminiranog tla u rov, na temperaturi od 50 stupnjeva, i tamo ga ostaviti nekoliko dana. Naravno, cijelo vrijeme su morali imati debela zaštitna odijela. Ukupno je angažirano 100 radnika, a projekt je trajao četiri mjeseca. Upalilo je. Nakon šest dana s izbjeljivačem i visokom temperaturom, spore su nestale.

ŠTO SE DOGODILO? Rusi priznali: Imali smo veliku radijaciju u nekoliko područja...

Ali to baš i nije kraj priče. Pola stoljeća testiranja na otvorenom ostavilo je cijeli otok zagađenim i to ne samo na mjestu ispitivanja.

- O, tu će i dalje biti antraksa, nema sumnje - priča Les Baillie, međunarodni stručnjak za antraksa sa Sveučilišta Cardiff. Proveo je deset godina na nekadašnjem britanskom odjelu za istraživanje biološkog oružja, Porton Down. Tu treba spomenuti grobnice zaraženih životinja, s do sto trupala u svakoj od njih, ili neoznačeni grob žene koja je umrla tijekom rukovanja antraksom prije nekoliko desetljeća.

- Čak i kad pokopate neku životinju, morate je pokopati na nekoliko metara dubine. Ako dođe od poplave, spore mogu izići natrag na površinu, upozorava on.