Pratnju za život. Barem jednom tjedno naletim na izgovor “Ne da mi se sama”, naravno, kad me se nagovara da idem negdje gdje me ne zanima i da svojim prisustvom olakšam očitu nedovoljnu zainteresiranost s druge strane. Pozive na odlaske u shoppinge i na kave, kad su iz dosade, odavno sam prestala prihvaćati jer ne želim pomagati nečiji bijeg od samog sebe.

Osoba od koje bježe/imo je ona od koje bismo to najmanje trebali i od koje nećemo uspjeti ma koliko obaveza i energija drugih ljudi sebi natovarili na leđa.

U redu je otići sam u kino ili sjesti u neki kafić i samo promatrati ljude. Ja to radim barem jednom tjedno.

Ne prijavim nikome, ugasim sve mobitele, društvene mreže, internete i samo BUDEM. Gledam kroz prozor… Brojim bore ljudi za stolom pored mene, zamišljam što je zapisano u svakoj njihovoj bori, jesu li i oni jutros plakali zbog gluposti kao i ja ili su već naučili sve lekcije?

Moj bi dečko rekao da “buljim” u ljude ali ne razumije kakve priče mi se roje glavom dok promatram svijet oko sebe i krojim onaj drugi, unutarnji i samo svoj. Znam otići i na mjesta gdje nema nikog, u vrijeme kad možda i nije najpametnije sve kako bih pronašla onu najglasniju tišinu. Znam, mnogima se čini zastrašujuće provoditi toliko vremena svjesno sam, ali kad jednom probaš teško je pustiti taj osjećaj zajedništva sa samim sobom.

Previše vremena s onom Anom koju rijetki znaju bih izgubila. U vremenima kad su nam gotovo svi drugi krivi i bez da su išta krivo napravili, zadnje što želim je doslovno kriviti prijateljicu, dečka, mamu ili susjeda za to što sam ostala zakinuta za neku kazališnu predstavu ili izlet.

Nisu oni krivi, kriva sam ja što sam tražila pratnju i onda se moram ispričati onoj Ani koju rijetki znaju jer je njena želja ostala neispunjena.

Pije ti se kava? Kreni, odaberi kafić koji ti je lijep, a nisi još tamo bila, sjedni i uživaj u svakoj sekundi.

Novi Almodóvarov film je u kinima? Obuci se šareno kao likovi u “Sve o mojoj majci”, kupi najveće kokice i zaboravi dva sata na neispeglani veš.

Krenuli su šafrani i visibabe? Čizme za kišu na noge (jer je vjerojatno vlažno) i uberi svoj prvi proljetni buketić cvijeća. Sebi.

Do idućeg puta zagrljaj od mene i one Ane koju rijetki znaju!

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.