Kolumne

Komentari 0

Divni i bizarni mitovi koje ti usade roditelji, a razbije život

Divni i bizarni mitovi koje ti usade roditelji, a razbije život

Znate onu dobru staru „čovjek uči dok je živ“. E, pa, potpisujem, podcrtavam, uokvirujem i stavljam na zid.

U doba kad sam odlazila iz roditeljskog doma, samu sam sebe gledala kao osobu koja zna sve o životu i svijetu što se ima za znati. Danas vidim da nikad nisam bila više u krivu nego tada. Štoviše, imam osjećaj da do onog trenutka dok nisam izašla iz tog gnijezda koje su za mene svili roditelji i fino ga obložili jednim mjehurićem od sapunice u kojem je uvijek mirišljavo i ugodno, ne da nisam znala sve, već nisam znala doslovno ništa o životu.

Da, znamo te neke stvari koje su nas oni naučili, ali to je sve znanje iz druge ruke. Dok na svojoj koži ne iskusiš život, bez mame i tate da profiltriraju informacije prije nego su ti servirane, znajmo da ne znamo ništa. Ja sam taj iskorak napravila prije nekih 7-8 godina, u međuvremenu sam u svakom smislu i pogledu naučila štošta, pa i stvorila svoju malu obitelj sastavljenu od muža i psa, jednom i od neke djece... Djece kojoj ću ja sagraditi gnijezdo obloženo mjehurićem od sapunice kroz koji do njih prolaze samo oni mitovi o životu i svijetu koje ja izaberem za njih.

Zakonima života i poimanju svijeta onda dok su roditelji vodili glavnu riječ, i danas kad sama vidim i biram sve. Smiješno je kako još uvijek svaki put kad odem svojima u Split naletim na fragmente tog života nekad i kako oni još uvijek, iako imam skoro trideset godina u nogama (da ne budem vulgarna), pokušavaju meni kao kakvoj klinki prodati te neke svoje mitove koje su valjda toliko puta izgovorili da su u hodu i povjerovali u njih.

Pošto me takve priče neobično razvesele svaki put, odlučila sam s vama podijeliti top tri najdraža mita koje mi je roditeljski dom usadio, a život razbio:

Mokre kose možeš zaraditi upalu mozga

Što se više smijem ovome kroz život i što više pričam o tome okolo, to više shvaćam kako ovo nije mit iz kućne radinosti mog tate, već nešto što se propagira od strane još gro roditelja. Tako sam ja dobar dio djetinjstva živjela u uvjerenju kako je kombinacija izlaska vani i mokre kose (u bilo koje godišnje doba) siguran recept za zaraditi ni manje ni više nego upalu mozga. Svi medicinari svijeta u ovom trenutku vjerojatno kolutaju očima, ali da krene anketa okolo po ulicama je li to istina ili mit, mislim da bi uvjerljivo pobijedila ova prva opcija.

A onda odseliš iz tog roditeljskog gnijezda i suočiš se licem u lice s manjkom vremena za sušenje kose (ili lijenošću jednostavno) i propuhom, nekad čak i sve u jednom, plus ako živiš ono baš na rubu, onda još uz to sve sjedneš i na hladan beton... Preživiš i zapitaš se...

Perilica odjeće je čovjekov najveći neprijatelj

Ovo je najveća laž (ne mogu to nazvati niti mitom) koji mi je kuća mojih roditelja servirala. Od kad znam za sebe moja mama muku muči s perilicama odjeće. To skače po kupaoni, blokira vrata kupaone, uzrokuje poplave, „guta“ odjeću, smanjuje odjeću, mijenja joj boju i još brojne zabavne i manje zabavne zgode.

Ja se kunem da sam do trenutka dok nisam prve novce dala i kupila si novu perilicu bila uvjerena, ali uvjerena, kako u perilicu jednostavno ne smiješ staviti ništa što ti je drago. Što je, naravno, rezultiralo time da sam prije nove perilice svu dragu mi odjeću prala na ruke, lomeći kičmu nad kadom, a u perilicu se stavljalo samo ono nebitno i neuništivo. E, a zašto sam investirala u Electrolux PerfectCare? Zato što sam u međuvremenu shvatila da kad sam sebi kupuješ odjeću, kad sam daješ novce za ručnike i plahte, za kuhinjske krpe, ali i za čarape... Svaki od tih komada ima važnost, težinu i cijenu, i ti jednostavno ne želiš da ti veš mašina proguta svaku treću čarapu, ne želiš traperice broj manje nakon pranja, ne želiš ručnike koji su teksturom sličniji brus papiru nego ručniku, a najviše od svega ne želiš da ti omiljeni komad odjeće pogine pri nečemu što je trebalo biti obično pranje odjeće.

E, pa ja zato biram Electrolux PerfectCare perilice odjeće koje umjesto mene brinu za moju odjeću (čak i za one osjetljive i najdraže mi komade, pa i one vunene od čega bi se vjerojatno većina mama i baka prestravila). Nema više razdvajanja što smijem, a što ne smijem u perilicu; što će preživjeti pranje, a što neće, jer su njihove perilice stvarno savršeno brižne, a kunem se i da mi odjeća dulje izgleda novo. Dok moja mama i dalje živi u velikom neprijateljstvu sa svojom perilicom i vjeruje da to baš tako treba biti, ja imam perilicu koja (pazi sad) ima program isključivo za traper, što znači da sam rekla zbogom onoj dobroj staroj tradiciji prerano izblijeđenih traperica, ili npr antialergijski program koji riješi probleme bakterija i alergena.

I na kraju stvar koja me raspametila preko svih granica normalnog – ne da u postavkama svijeta nije unaprijed određeno da čovjeku perilica odjeće bude prirodni neprijatelj, već Electrolux PerfectCare perilice pranje završavaju s parom, zbog čega odjeća iz pranja ne izlazi sažvakana... I, pogađate, nema peglanja! A peglanje je tek priča o kojoj bih mogla do sutra.

Grijanje nije zdravo

I za kraj jedan klasični dalmatinski kućni mit o vezi grijanja i zdravlja. Ali ne u onom smjeru: ako je vani nula i puše bura, a real feel je minus petnaest, uključi grijanje da se ne razboliš. Upravo suprotno od toga: grijanje bilo koje prostorije u dalmatinskim kućama osim dnevnog boravka je nečuveno, kakvi god vremenski uvjeti vani vladali. Pitanje je i je li ikad zabilježeno, te ako nije, kako su oni ustanovili da je npr. spavanje u ugrijanoj sobi loše za zdravlje? Osim što je dakle dio folklora to da u sred zime spavaš u negrijanoj sobi, što se kompenzira neviđenom količinom pokrivača koja ide na tebe, tako da se pretvoriš u palačinku ispod svega toga, a ustajanje ujutro predstavlja svojevrsnu vježbu snage, posebna priča je i odlazak u kupaonu koja se, pogađate, također ne grije.

I ono najgore (ili najbolje) od svega je što smo mi svi odrastali u ideji kako je to najnormalnije na svijetu. Tek kad sam preselila u Zagreb (gdje je pak normalan toplotni udar u svakoj prostoriji u koju zimi uđeš, na što se ipak lakše naviknuti) shvatila sam što znači ona dobra stara „ušao mi je led u kosti“. Jer kad odem roditeljima preko zime, trebaju mi tri dana sjedenja na radijatoru da vratim tijelu normalnu temperaturu.

Na kraju cijele priče ja samo ne znam od kud tim našim roditeljima ovakve ideje, niti jesu li roditelji u devedesetima uz djecu dobivali i nekakve priručnike za zastrašivanje stvarima koje nemaju veze sa zdravim razumom, ali kad podvučem crtu na kraju ove priče i zbrojim sva ona druženja na kojima smo prepričavali ovakve mitove i smijali se do suza, isplatilo se malo i živjeti u zabludi. Ili da kažem – u svijetu koji su oni iskonstruirali za nas, a koji je u konačnici ipak sastavljen od više mitova koje želiš ponijeti sa sobom u život, nego ovih na koje se danas smiješ do suza.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.