Dnevnik bolesti: Od 'nije mi ništa' do 'opet učim hodati'

Sretna jesen svima koji ju vole! Ako ju ne volite, onda vam barem sretna sezona smrti komaraca. i to je nešto, treba cijenit male stvari.

I jedno ozbiljno upozorenje svim ženama - osim sezone čizama, kaputa i kišobrana, krenula je i sezona loših savjeta u ženskim časopisima.

Jedan od najčešćih će sigurno bit “osvježite svoju dosadnu frizuru zabavnim šiškama.”

To je uvijek glavni savjet kad lišće krene žutit.

“Ove su jeseni u modi tople, čokoladne nijanse, a život si dodatno možete začiniti i šiškama koje se vraćaju u velikom stilu.”

I onda sjediš doma, tužna jer je vani šugavo vrijeme i isprala ti se sva boja s godišnjeg, pa ti se u mozak ušulja otrovna misao: “Pa baš bi mogla odrezat šiške!”

“Piše u časopisu da je to super ideja!”

(Nije).

Onda guglaš “frizure sa šiškama” ili “women with bangs” i vidiš da Heidi Klum izgleda super kad ih ima pa ćeš sigurno i ti.

(Nećeš).

Nekima ovo zvuči kao glupo upozorenje, pogotovo vama kojima super stoje šiške, ali nužno je za većinu nas ostalih.

Nemojte si “začinit” život šiškama jer su šiške herpes među frizurama kojeg se ne možeš riješit mjesecima.

U 95 posto slučajeva, frizer će vam odrezat super šiške, doći ćete na posao sutradan i kolegice će vam reć da izgledate mlađe/mršavije/simpatičnije, ili mlađA/mršavijA/simpatičnijA (ovisi s kim radite), a onda ćete doma same oprat kosu i provest sljedećih 6 mjeseci ovako.

Pozdrav za vas 5 posto na koje se ovo ne odnosi jer imate sreću.

To nije dobar način da započnete jesen.

Meni jesen nije krenula sa šiškama (i neće), ali krenula je tako da ovih dana učim hodati.

Nisam se krivo ili karikirano izrazila, učim kako se hoda.

Prvi put sam naučila 1986., kad me mama tjednima pokušavala stavit na noge, a onda sam u inat njenom trudu prohodala u 5 minuta kad me preuzeo tata.

Drugi put sam učila 1995., kad me Borut koji mi je vodio “manekene” učio kako hodaju cure na pisti.

I evo me treći put, s 33. godine, opet učim korak po korak.

Vi koji me često čitate možete pretpostavit zašto, a vi koji ne znate - zato jer sam se prije 7 i pol tjedana poskliznula u Zadru i “istegnula ligament.”

Zašto me 7 i pol tjedana nakon što sam samo istegnula ligament netko uči hodati?

Zato što sam glupa.

Vrlo kratko i jednostavno. (Kao i šiške, osim što one nisu jednostavne).

Učim hodati jer mi je, kad sam pala u Zadru, prva i jedina reakcija bila “ma nije mi ništa.”

To mi je oduvijek obrambeni mehanizam.

Od djetinjstva.

Sjećam se kad sam sa 6 godina skužila da mi se klima zub.

Umjesto da kažem mami i priznam da mi se klima, usrala sam se, rekla “doesn’t look like anything to me” kao da sam robot u Westworldu i otišla spavat.

To je moj omiljeni potez kad dođu problemi.

Odem spavat i pravim se da ne postoje.

Zub mi je ispao par dana kasnije, a do tad sam ga svako malo slučajno pomaknula jezikom, hranom ili žvakom i uvijek me zabolilo.

Sve je moglo bit puno kraće i bezbolnije da sam imala muda priznat da se klima, ali bilo mi je draže glumit da mi nije ništa i otić spavat.

Kad sam pala u Zadru, otišla sam spavat s idejom da ću sutra ić doktoru.

Glupo je da na hitnu idem sad, usred noći.

Sad idu pijanci, ja ću sutra.

Sutradan sam ipak zaključila da je glupo da idem na hitnu jer je subota.

Sigurno je gužva, gužve su glupe a i realno, nije mi baš natečeno.

Mislim je, ali nije elefantijaza, ne treba mi doktor.

Kupit ću onaj gel od mentola i ibuprofena koji hladi i idem natrag na Ugljan.

Budem otišla tamo doktoru ako se stvari pogoršaju (jer svi znamo da je uvijek najbolje otić na otok kad ti je možda potrebna doktorska pomoć).

Čudno je kako ljudski mozak (ili u mom slučaju, nemozak) sam prilagođava ozbiljnost bolesti onako kako mu paše.

Moj nemozak pri pomisli na bolest ima 2 pristupa.

Prvi pristup je preuveličavanje svega. Na primjer, boli me nožni palac, guglam uzroke boli u palcu i za sedamnaest minuta saznam da imam disocijativni poremećaj, upalu grla, a možda i mačju sidu. Svatko tko je jednom guglao simptome neke bolesti zna koliko je lako od bolnog palca doć do mačje side.

Drugi pristup je umanjivanje svega. Na primjer, poskliznem se u Zadru, padnem i ČUJEM kako mi se razdvaja koljeno, ustanem, onesvijestim se dva puta, pa treći, tijekom kojeg još jednom padnem

na isto koljeno, pa odšetam na Ugljan bez liječničke pomoći jer “kaj, pa nije ko da me boli palac, nije ko da imam mačju sidu. Kakav doktor, gluposti, nije mi ništa.”

Kad sam prije desetak godina konobarila na Krku i imala užasno natečen gležanj, umjesto da odem doktoru, prvo sam si dala deset dana da “prođe samo od sebe.” Kad nije, opet nisam otišla doktoru nego me ekipa s Krka odvela, i ovo nije šala - lokalnom VRAČU (ili vještacu) koji te dira po tijelu i liječi energijom.

To su moja dva pristupa bolesti - kad mi nije ništa, guglam dok ne dođem do mačje side, a kad mi je nešto, idem vraču i govorim da mi zapravo nije ništa.

To je pristup koji sam odabrala i ovaj put.

Ne ovaj studiozni koji palac pretvara u mačju sidu (ovo je vjerojatno najveća količina “mačje side” s kojom ste se ikad susreli u nekom tekstu) - ovaj drugi, “nije mi ništa.”

I evo me, sedam i pol tjedana kasnije, učim hodati jer mi nije ništa.

U nedjelju sam bila s frendicom koju nećemo imenovati, MARINA. Isto je sjebala koljeno, jako je otečeno i ne može stajat na nozi pa se održava štakama (koje je imala doma), ali ni njoj nije ništa.

U utorak sam bila sa svojom tetom koju boli kad savije koljeno, kad izravna koljeno i generalno kad ima koljeno, ali ni njoj nije ništa.

Evo ja bih vam sad (ovo je toliko ozbiljno da sam napisala “bih”) ispričala svoju priču o “nije mi ništa” zbog koje ovih dana učim hodati.

Za sve vas koji si jako volite tepat da baš VAMA sigurno nije ništa, čak i kad sve ukazuje na to da vam je sve.

Možda vas moja priča inspirira da prestanete bit debili.

Ne mislim debili u lošem smislu, mislim u opisnom smislu.

Pacijent: Andrea Andrassy

Samoprocjenjena dijagnoza: Nije mi ništa.

DNEVNIK BOLESTI

Nije mi ništa, 1. tjedan

Pala sam u Zadru, ali nije mi ništa. Kod doktora nisam bila. Ne samo zato što mi nije ništa, nego i zato što sam jednom, 2011. godine, već imala istegnuće ligamenta u stopalu, pa znam kako to funcionira. Plus ono kad mi je natekao gležanj pa sam bila kod vrača, ja sam praktički i sama svojevrsni doktor.

Samopropisana terapija: Neću doktoru, ali imam frenda koji je doktor pa ću ga nazvat da mi potvrdi da mi nije ništa. I stvarno, on mi preko telefona “pregleda” koljeno i kaže mi da mi vjerojatno nije ništa. “Sedam do deset dana i bit ćeš ko nova.” Eto vidiš mama, nije mi ništa, reko mi je doktor preko telefona. Nije važno što mi nije vidio koljeno, on zna jer je doktor. Jest da je on kardiolog, ali to je sve tu negdje. Srce, koljeno, kad ti se netko sviđa srce ti počne lupat i odsjeku ti se koljena, to je sve povezano. Nije mi ništa.

Stanje noge: Držim nogu na povišenom, hladim ju, hodam polako. Boli me dok hodam ali nije mi ništa. Hodam kao Michael Meyers u Halloweenu.

Nije mi ništa, 2. tjedan

I dalje me boli, ali manje. Normalno da me boli manje kad mi nije ništa. A normalno je i da mi nije ništa, pa nisam ja delikatni cvjetić. Ja sam trenirala tenis 6 godina i nikad mi nije bilo ništa jer sam jednostavno genetski predisponirana da mi nije ništa. Ja sam Goran Ivanišević. Ja nisam lomljiva osoba, drugi jesu ali ja ne. Ovi koji lome ruke i noge po ljetovanjima, to su amateri i genetski luzeri. Meni nije ništa.

Samopropisana terapija: Dobro da nisam išla doktoru, već me manje boli. Kad dođem u Zagreb ću otić na pregled. Ne kod doktora, pogotovo ne kod privatnog - sjećam se ja kad sam istegnula ligament pa je pregled bio skup, a onda su mi još pokušali uvalit neke tamo “terapije” koje mi ne trebaju (dan danas mogu najavit kišu tim stopalom). To je sve da ti izbiju pare iz džepa. Imam ja kuma koji je trener košarke, zvat ću njega da mi dogovori pregled kod fizioterapeuta. Nek me on prvo pregleda, pa ću lako kod doktora ako mi kaže da mi je nešto, što se neće dogodit jer mi nije ništa. On svoje sportaše pokrpa ekspresno, i mene će, šta će mi doktor.

Stanje noge: A i dalje me malo boli, ali nije mi ništa. Hodam kao Herr Flick.

Nije mi ništa, 3. tjedan

Fizioterapeut koji krpa košarkaške noge mi je rekao da imam “stop” u koljenu. To je dobro, kaže. Ne znam točno što to znači ali uvijek mogu nazvat svog prijatelja kardiologa da mi objasni. Ne mogu ispružit nogu. Ne mogu ju ni savit barem do 90 stupnjeva da mi napravi “test za menisk.” Bilo bi dobro da idem na magnetsku, kaže. Ali ja ne bi išla, najviše zato što nema potrebe jer mi nije ništa. Pregledao me dodirom, što je već preveliki angažman oko koljena s moje strane jer me frend već pregledao preko telefona i ovo je stvarno pretjerivanje. Nije mi ništa.

Samopropisana terapija: Budem vidjela, vjerojatno ću kroz par dana dobit cijeli opseg pokreta, nema potrebe da sad idem na neke magnetske i kod nekakvih tamo doktora. Nisam ja maslačak da idem po doktorima, to je za debile. Hladit ću koljeno i mazat gel na njega, možda si kupim i onu gavezovu mast, za nju svi pričaju da je super, iako šteta para kad ću ju mazat samo dva dana jer mi nije ništa.

Stanje noge: Kad pokušavam ispružit koljeno, imamo osjećaj da mi je unutra čavao koji mi blokira pokret. Hodam kao Dr. House, ali nije mi ništa… kad ležim.

Nije mi ništa (a možda je ipak menisk), 4. tjedan

Dolazim na masažu leđa u jedan centar za sportsku terapiju. Leđa su mi užasna, imam početke kifoze (grbe, momci bračne ponude u inbox), a na desnoj strani imam miogelozu veličine ping pong loptice. I leđa koja me bole su već godinama u kategoriji nije mi ništa. Došla sam ih izmasirat jer sam se zbog šepanja ukočila. Terapeut mi radi ultrazvuk noge. Vidi rupturu ligamenta, znači ipak nije samo istegnuće. Parcijalna ruptura je, ali ne može reć jel menisk ili nije. I kičma mi se iskrivila za par stupnjeva jer šepam već mjesec dana. Jer mi nije ništa. Trebala bi na magnetsku da se to vidi, menisk je rutinska operacija, rješava se “artroskopijom” i na nogama si praktički odmah, kaže terapeut.

Samopropisana terapija: Dobro možda odem kod doktora, ali sad idem u Srbiju pa ću kad se vratim. A vratit ću se s izliječenom nogom, jer mi nije ništa, bre.

Stanje noge: I dalje osjećam čavao u nozi, ide mi na živce. Možda ta artroskopija nije tak loša stvar. Nazvat ću nekog veterinara da mi bolje objasni. Hodam kao Shakira, zabacujem kukovima jer me onda manje boli.

Nije mi ništa (a možda je i prednji križni ligament), 5. tjedan

Na nagovor osoba koje vole moja koljena, pristajem posjetiti doktora. Samo da mi potvrde da mi nije ništa pa svi možemo nastavit svoj život. “Gdje ste bili do sad?”, doktorica se ljuti. “Pa prvo sam zvala frenda kardiologa, pa kuma košarkaša, pa fizioterapeuta…” Da sam imala par ekstra dana, vjerojatno bi nazvala i vulkanizera.

“Ako nakon 5 tjedana ne možete ispravit koljeno… može bit menisk. A ja se bojim da bi ovo mogao biti i prednji križni ligament.”

Prednji križni ligament je, dame i gospodo koji imate luksuz da ne znate, kad se potrga, za koljeno ono što su za 95 posto ženskih lica šiške. Herpes. Nezgodna operacija, dug oporavak, nije se pas posrao nego je SRANJE.

Samopropisana terapija: Mozak prelazi u prvi pristup ocjene težine bolesti bolesti. Ne da mi nije ništa nego mi je sve. Uništeno mi je koljeno, vjerojatno mi se otopila hrskavica i još mi je otkrhnut komadić meniska. Idem na Google, vjerojatno imam i mačju sidu. Zovem svog prijatelja kardiologa da ga pitam jel postoji mogućnost da komadić meniska počne putovati tijelom i zabije mi se u srce. (Ne postoji). Glupo pitanje, ali barem sam pogodila specijalizaciju.

Stanje noge: Razmišljam o prodaji stana jer moja zgrada nema lift, a ja sam očito završila sa stepenicama. Hodam kao čovjek koji se razbio u Zadru (ne mislim na Mladena Grdovića).

Nije mi ništa, 6. tjedan

NIJE MI NIŠTAAAAA! Magnetska kaže da nije! Mislim, nije prednji križni i nije menisk, što znači da mi praktički nije ništa! Ne moram prodat stan, kakav divan dan! Novi život je preda mnom! Možda da odrežem šiške.

Ali ipak mi je nešto, i tu prestaje zajebancija i počinje ozbiljno upozorenje za sve vas kojima nikad nije ništa i nećete ić doktoru jer je to za pičke.

Ovo mi je: Parcijalna ruptura prednje polovice medijalnog kolateralnog ligamenta. Parcijalna ruptura femoralne insercije medijalnog retinakula patele i femoralne insercije tetive m. popliteusa. Masivni edem lateralnog kondina femura i tibije. Stanje iz distenzije ACL. Reticualing splines (ovo će shvatit samo ljudi koji su igrali Simse). Hematom u proksimalnom dijelu medijalne glave gastrocnemiusa. Hematom u fazi organizacije.

I imam neki zaostali hematom iz 2013. zbog čega mi se oko mišića napravila fibrozna tvorevina - stara ozljeda koju nisam tretirala jer mi ni tad nije bilo ništa.

(Samo)propisana terapija: Mobilizacija koljena do pune fleksije i ekstenzije, mobilizacija patele i ostale riječi koje dobiješ kad si full sjebao koljeno.

Stanje noge: Hodam kao dijete koje je Dr. House napravio Shakiri.

Nije mi ništa (nego mi je sve), 7. tjedan

Idem na terapiju svaki dan, vježbamo po 2 i pol sata. Atrofirao mi je kvadriceps i izgubila sam par centimetara u lijevom gluteusu (što je fantastična vijest jer nisam znala da mi guzica može bit još manja). Kičma mi se iskrivila jer sam šepala, a zbog šepanja i štednje koljena mi se sve iznutra ukočilo i zapeklo, kao fini sir na sendviču ali bolno.

I najbolje od svega - zaboravila sam hodati. Ne znam pravilno napravit korak jer sam navikla tijelo na Herr Flicka, Dr. Housea i Shakiru, zbog čega je tijelo zaboravilo kako hoda Andrea. Učim hodati po ravnom i po stepenicama. Za svaku od tih prilika imam drugačiju koreografiju pokreta koju ponavljam. Svaki treći korak sjebem jer zaboravim. I moram hodati jako polako, jer samo tako možeš detaljno promotriti cijelu sekvencu jednog običnog koraka.

Samopropisana dijagnoza: Nemam, osim glupača koja uči hodat jer ne može naučit da je “nije mi ništa” glup pristup.

Stanje noge: Hodam nježno i polako, kao Vesna Pisarović u romantičnom spotu od Vesne Pisarović. Što generalno nije loše, ali fali mi da mogu potrčat na tramvaj. A mogla bi već sigurno, da nisam inzistirala na “nije mi ništa.”

Ukratko (ili udugo), nemojte bit debili kad je u pitanju zdravlje.

Znam da nas je puno takvih, koji ćemo radije šepajući skupljat dokaze nam nije ništa nego otić kod nekog tko bi nam mogao reć da ipak je nešto.

Ja sedam i pol tjedana nakon glupog pada učim hodat jer sam popila pamet cijelog svijeta i sama si postavila dijagnozu koja mi je odgovarala.

A sve je moglo bit puno brže, jeftinije i bezbolnije.

Nemojte bit debili kao ja - u najgorem slučaju će vas samo ranije počet liječit.

U najboljem vam stvarno nije ništa.

Nisu doktori za pičke - “nije mi ništa” je za pičke.

Šiške koje ti se ne sviđaju narastu ako ih dovoljno dugo ignoriraš.

Problemi sa zdravljem isto.

Pazite na sebe i nemojte si lagat da bi vam bilo lakše.

I nemojte rezat šiške.

Osim vas 5 posto, vi ste unicorni kojima vjerojatno stvarno nikad nije ništa.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić