Dok su padale granate, veliki Iztok donosio je i malo sreće...

Proljeće 1993. godine, nedjelja popodne, Hrvatska je usred rata, granate padaju po svim frontama. A cijela država, barem oni dijelovi koji nisu ostali bez struje, sjedila je ispred televizijskih ekrana. S jedne strane Badel Zagreb, s druge moćni njemački Wallau. Finale Kupa prvaka, drugo Zagrebovo u nizu. I trenutak koji će ostati zamrznut. Deveterac u zadnjim sekundama, lopta dolazi do Iztoka Puca, a on s poda "okida" i zabija za drugi naslov prvaka Europe zaredom...

Osamnaest godina poslije sportski svijet, ne samo rukometni, tuguje za legendom. Slovencem koji je obilježio hrvatski rukomet, čovjekom koji je imao važan udio u pohodu na olimpijsko zlato u Atlanti. Četiri godine poslije opet je bio na Olimpijskim igrama, ovoga puta u dresu svoje Slovenije. Igrao je i za Jugoslaviju, zabijao za tri reprezentacije, ulijevao strah u kosti golmanima širom Europe. Sjajan, fantastičan igrač.

- Po mome mišljenju, jedan je od najboljih lijevih bekova u povijesti - kaže Ivano Balić, koji je imao 14 godina dok je Iztok zabijao za naslov prvaka Europe.

Sve je bilo spremno za spektakl u Areni, Barcelona je trebala biti samo mamac u velikoj akciji za velikog Iztoka. Nažalost, neće trebati. Iako će biti lijepo bude li Arena svejedno puna, Iztok je zaslužio da ga 15.000 ljudi isprati pljeskom i ovacijama. I ponekom suzom, bit će vjerojatno i toga...

U njegovo vrijeme, dok je Iztok bio u naponu snage, sport je nekako bio romantičniji, s više šarma. Rukomet također, tad nije bilo važno samo tko je veći, tko snažniji, tko jače udara. Tad su pravi majstori mogli sve. Iztok Puc bio je jedan od njih, igrač koji stvara razliku, koji igra s lakoćom i elegancijom. I osvaja naslove, diže trofeje, slavi golove.

Bilo je tužno vidjeti ga u bolničkom krevetu, neprepoznatljivo mršavog, nemoćnog... Ne, to nije slika kakvu je zaslužio jedan tako velik sportaš. I čovjek o kojem nitko neće reći niti jednu ružnu riječ. Ne samo zato što ga više nema, nego i zato što je, kažu, on to zaslužio.

U ovakvim trenucima govoriti o utakmici protiv Barcelone, o obrani 6-0 ili 5-1, kontrama ili polukontrama, nema baš smisla. Koliko god je normalno reći i onu "život ide dalje", u takvim trenucima shvatiš koliko je zapravo malo važan poneki promašaj, poraz ili izgubljeni trofej. Mlađi igrači Zagreba Iztoka se vjerojatno neće ni sjećati najbolje, ali sigurno jako dobro znaju tko je bio Puc. I znat će dati još više kad zaigraju u prepunoj Areni, za pomoć njegovoj obitelji. Jer kada Zoran Gobac kaže da je otišao "jedan od najvećih sportaša, a ne samo rukometaša koje je Hrvatska ikad imala", vrlo vjerojatno ne pretjeruje. Europska bronca, svjetsko srebro, olimpijsko zlato. Ima sve. Za svaku od tih medalja prolijevao je znoj, trpio udarce i zabijao golove. I zato je velik.

Posljednjih godina živio je u SAD-u, bio uz sina Boruta, talentiranog tenisača. Bio je daleko i od hrvatskog i od slovenskog rukometa, ali nitko ga nije zaboravio. Ni neće. Sve da nije bilo onoga povijesnoga gola protiv Wallaua, ostao bi zlatnim slovima zapisan u povijesti hrvatskoga sporta. Slovenac sa šahovnicom u srcu, rukometni majstor i, kako kaže Zoki Gobac, gospodin čovjek.

Za njim će se plakati još nekoliko dana, jer život doista ide dalje, ali uspomena će ostati. I trajati još dugo, dugo..