Ella Dvornik: Porod mi je sve bliže, spremam se za rodilište

Tek mi je nedavno došlo u glavu da je vrijeme prošlo i da je sada samo igra čekanja. Iako sam doma sve pripremila, od kolijevke do kolica i odjeće i svega, ona finalna priprema je ipak za rodilište.

Moram priznati da sam već odavno odlučila da neću roditi u javnoj bolnici. Naslušala sam se svakakvih priča, a kako nisam nikada bila osoba koja je patila na to da ima djecu, odlučila sam ipak da ću potrošiti novac u privatnom rodilištu i tako si osigurati minimalne traume koje bih mogla imati tokom poroda. Prije dva tjedna smo Charles i ja otišli na Dane otvorenih vrata u jednom privatnom rodilištu u Zagrebu. Začudo, svi ljudi koji su došli isto taj dan pogledati rodilište su bili stranci ili naši ljudi koji rade vani. To me malo iznenadilo jer sam očekivala da će biti više naših ljudi, ali izgleda da i stranci žele dobar tretman pa su se mnogi uputili upravo u Lijepu našu da dočekaju prinove.

Dok su me vodili tako kroz rodilište i sve korake koje ću morati obaviti prije nego donesem dijete na svijet, zapisivala sam si sva pitanja koja imam, kao i ono što sam vidjela oko sebe. Moram priznati da su me sestre u rodilištu itekako smirile po pitanju rađanja pa mi je strah opadao što smo više pričali. Ipak, one žene koje su malo iskusnije u rađanju su bile u popriličnom stresu. Imale su pitanja kojih se ne bih ni ja sjetila, pa me zaintrigiralo što su sve proživjele u državnim bolnicama, da imaju takva pitanja.

Najčešće pitanje je bilo ‘’Da li režete dole?’’, odmah su me prošli trnci. To mi je valjda najgora noćna mora… Rađaš… Boli te i onda te netko presiječe skalpelom. Fuj. Na svu sreću sestra nas je uvjerila da se to kod njih ne radi, već da izvode određene mjere kako bi se to spriječilo, i da se jedino može dogoditi da žena sama pukne. Ne želim vam gaditi nešto što svi romantiziraju, ali svjesna sam da rađanje nije toliko lijepo koliko ljudi tvrde da je.

Odveli su me na kraju u sobu, gdje ću provesti oko tri dana nakon poroda, nisam puno razmišljala o tome što da pitam, ali me zaintrigiralo pitanje jedne žene koja je bila sa mnom ‘’Imate li Wi-Fi i Netflix?’’ pitala je sestru. Kako mi to nije palo na pamet? Još uvijek sam većinom na britanskoj sim kartici, a u Hrvatskoj koristim broj koji je uglavnom na bonove. U tri dana bi sigurno potrošila previše bonova da sjedim i surfam, a Netflix ne bih ni mogla gledati. Zahtjevna sam osoba. Ne volim serije koje se prikazuju na televiziji jer imam listu na Netflixu koju pratim i gledam doma i volim biti ‘’in the loop’’ sa svime, a kako mi je posao upravo na društvenim mrežama, iskreno, teško bi mi bilo samo buljit u televiziju bez da koristim društvene mreže. Znam da će sad biti onih koji će moralizirati i vrijeđati današnje generacije jer stalno vise na netu, ali budite realni ljudi, vremena se mijenjaju, ili neće se nikada vratiti na staro, tako da se prestanite žaliti jer ne možete to promijeniti.

Zadnjih dana sve više sjedim pred televizorom dok čekam, pa sam odlučila da je zadnji korak, nakon kolica koje sam nabavila, da se naoružam internetom kako bih mogla u rodilištu nastaviti pratiti sve što sam do sada gledala. Veselim korakom… OK, više bih to opisala kao geganjem… Otišla sam do T-Centra na Cvjetnom da vidim što se sve nudi za nas koji obožavamo gledati videe. Videi oduzimaju mnogo megabajta i htjela sam vidjeti ponudu u kojoj bih mogla nesmetano gledati sve što me zanima. Čim sam ušla počeli su me dozivati sa svih šaltera, nije mi bilo jasno što se dešava, na kraju mi je prišla jedna zaposlenica i objasnila da trudnice imaju prednost. Ne mogu se na to naviknuti, definitivno nije povlastica u kojoj uživam, jer se uvijek osjećam kao da me drugi ljudi osuđuju pošto oni moraju stajati u redu, a ja ne trebam.

Odmahnula sam rukom, i rekla da ne treba da sam dobro, ali žena je inzistirala, doslovno mi nije dala da sjednem i čekam s ostalima, već je otvorila šalter samo za mene. Dečko u poslovnici mi je zatim dovukao nekakvu visoku stolicu i pitao me želim li sjesti. Osjećala sam se tako krivo, ali sam prihvatila stolicu i sjela sam. Prolazila sam s djevojkom kroz pitanja. ‘’Kako Vam mogu pomoći?’’ – pitala me. Razmišljala sam kako da joj odgovorim što direktnije da smanjim red iza sebe ‘’Ja bih trebala roditi svaki tren, i treba mi tarifa s kojom mogu surfati unedogled i da mi nikad ne nestane interneta u rodilištu’’.

Pogledala me kao da me potpuno razumije. Mislim da me je razumjela, imala je pogled tipa ‘’I feel you, girl’’. Malo je pročačkala po kompjuteru,  onda me pitala ‘’Jeste li mlađi od 32 godine?’’ – ‘’DA, NARAVNO!’’ – glasno sam rekla…

Počinjem spadati u onu kategoriju žena koja se vrijeđa na spomen godina… Mislim da to dođe s djecom. –‘’Imam Vam tarifu za mlade, ona Va…’’ – ‘’UZIMAM!’’- prekinula sam ju prije nego je objasnila. ‘’To sam ja… Ja sam mlada, ta tarifa je za mene!’’ ne treba mi ništa više reći, prodala mi je već. - ‘’Okej… Htjela sam Vam samo reći da ona ima određeni broj gigabajta, ali aplikacije tipa Netflix, HBO Go, Max MAXtv To Go, YouTube možete neograničeno gledati i neće Vam oduzeti gigabajte iz tarife’’ – kaže pomalo u strahu da ću se opet izderati – ‘’Okej, znači… Dobijem šest gigabajta koje mogu trošiti svugdje i bilo kako, i to ne uključuje streamanje Netflixa, YouTube-a, Pickboxa i MAXtv To Go?’’- upitala sam ju –‘’Da, ali putem aplikacija, ne web preglednika’’- odgovori.

Zvučalo je poprilično dobro… Danas je valjda bio moj dan… Prešla sam preko reda, dobila sam stolicu, rekli su mi da sam mlada, i još ću moći streamati sve i svašta na svom mobitelu unedogled. Odlučila sam isprobati to kod kuće, pa sam tako uzela tarifu za mlade i otišla doma. Čim sam sjela počela sam raditi playlistu stvari za rodilište, i znate kako to inače biva kad ste na YouTubeu… Odvede vas u neku mračnu stranu interneta. I tako sam ja završila s divnih porođajnih vlogova, na hororima. Od divnih trenutaka na epiduralnoj, završila sam u nekim meksičkim bolnicama gdje žene rađaju na krpama na podu i tako sam se nekoliko sati užasavala nad majkom prirodom i pitala se ‘’Zašto mora baš tako biti?’’.

Zašto ne možemo k'o konji jedno jutro dok pasemo travu samo izbaciti ždrijebe i ono odmah prohoda i mi nastavimo pasti travu? Zašto moramo imati vodenjake koji pucaju, kožu koju treba rezati, krv koja šiklja, klistire i sve te ostale grozne i odurne stvari?

Odlučila sam da je vrijeme da izađem iz mračne strane YouTube-a i instaliram Netflix na mobitel da budem spremna s nekim sretnijim videima za bolnicu. I, naravno, čim sam upalila Netflix na mobitelu izašlo mi je na recommended ‘’Call the Midwife’’ serija koja je, naravno, pogodite… O porodu… Izgleda da gdje god da se okrenem osuđena sam na porođaj… Molila sam se da mi nestane internet da ne moram više gledati, ali sam se onda sjetila da sam uzela ovu famoznu tarifu s kojom mogu gledati porođajne videe valjda dok mi se prapraunuci ne rode.

Pazi što želiš, pomislila sam. Sad me znatiželja toliko ubija u ovim posljednjim tjednima, da me iskreno strah šta bih sve mogla pronaći, ali nekako sam svjesna da sada više nema povratka. U svakom slučaju mora van kako god okreneš, i bez obzira koliko se ja mučila gledajući videe znam da moj porod neće biti kao ničiji drugi. I mislim da me to možda najviše straši od svega, činjenica da nemam kontrolu nad time i da će biti što bude. Ako ništa bar imam kontrolu nad YouTubeom i Netflixom, pa ću ipak izbjeći te porođajne videe i skoncentrirati se na neke veselije serije… Recimo one koje me toliko nasmiju da se popiškim u gaće… Da, to se događa kad si trudan.

Ellu Dvornik, osim na webu, pratiti možete i na Facebooku te na Instagramu.