Što sam naučila? – Sve i ništa. Prije svega – dobro sam se odmorila.

Međutim, nakon tog iskustva, ne mogu prestati razmišljati o malim navikama kojima na dnevnoj razini možemo smanjiti vrijeme gledanja u ekran. O navikama koje si svi, bez obzira na vrstu posla, možemo priuštiti.

E sad, možda ćeš me pitati – zašto bi to itko radio? Upravo zbog tog pitanja je nastao i ovaj tekst u kojem s tobom dijelim glavne prednosti, mane i komične situacije koje život bez Interneta donosi.

Nikad mi nije bilo dosadnije

Ne mogu se sjetiti kada mi je zadnji put, prije Kube, bilo dosadno. Onako dosadno kao na ljetnim praznicima, nakon što si pogledao sve serije, pročitao sve knjige, saznao da su svi tvoji frendovi na moru i sad ležiš na krevetu i ne znaš što bi sam sa sobom. Dosadno kao u vrijeme prije Interneta.

Na Kubi svi i sve kasni u prosjeku pola sata. Ništa novo i ništa neobično za zemlje toplije klime. Međutim, za razliku od godišnjeg odmora u Portugalu, ovoga puta, na Kubi – nisam imala mobitel. Prvi autobus kojim smo se vozili smo čekali jedan sat i 45 minuta. 105 minuta tijekom kojih su normalni ljudi surfali, čitali mailove i googleali o gradu u koji idemo.

14 dana bez interneta me naučilo da se naš mozak zaboravio nositi s dosadom. A kažu da je dosada često izvor kreativnosti i dobrih ideja.

Navika o kojoj razmišljam: Ne gledati u mobitel tijekom „dosadnih“ aktivnosti – vožnja tramvajem, čekanje u redovima i tijekom reklama na TV-u.

Život u trenutku i ostala filozofija

Na Kubi nisam imala mobitel što je značilo da ne moram fotkati sve što se događa, ne moram se nikome javiti u trenucima kad bismo slučajno naišli na lokaciju s internetom, ne moram provjeriti lyricse, odgovoriti na komentar ili pogledati kalendar. Ne moram baš NIŠTA.

Mogla bih ti sada pričati o životu u trenutku, o kubanskim klincima koji se igraju na ulici ili o kubancima koji žive ritam. Ali neću. Samo ću ti reći da sam se na Kubi osjećala – mirno.

Navika o kojoj razmišljam: Isključiti mobitel jedan dan u tjednu. U potpunosti. Na primjer, od ponoći u petak do ponoći u subotu. 24 sata bez interneta, svaki tjedan.
 

Kako se riješiti ovisnosti?

Simon Sinek je jednom održao odličan govor o odličnoj knjizi, a mali dio tog govora kojeg se često sjetim glasi: Svi smo mi postali mali hodajući ovisnici o dopaminu.

Što je dopamin? Jedna divna kemijska tvar zbog koje se osjećamo odlično. Problem s dopaminom je što je vrlo lako postati ovisan o njemu, a jednako kao što se izlučuje kod alkoholičara ili pušača, izlučuje se i svaki put kada naš mobitel zazvoni ili zavibrira. Malo je šokantno, ali ako te zanima više o ovoj temi, pogledaj tri minute videa u kojem Simon to objašnjava puno bolje od mene.

Osim dopamina, shvatila sam da mi je mobitel najviše falio u svakodnevnim navikama – provjeravanje koliko je sati, večernje navijanje alarma, upotreba kalkulatora, kalendar, Google. Previše je rasprava ostalo nezaključeno jer nismo mogli informacije provjeriti online.

Navika o kojoj razmišljam: Da sam fizički ponijela mobitel sa sobom, velike su šanse da bih ga i koristila. Simple as that. Ovo iskustvo mi je još jednom vrlo slikovito pokazalo koliko je važno, ako želiš promijeniti naviku – prvo promijeniti okolinu.

Resurs koji sam (očito) loše ulagala

U dva tjedna sam pročitala tri knjige. Jednu knjigu sam pročitala tijekom leta avionom. Nisam čitala prije spavanja, niti nakon buđenja. Što znači da sam druge dvije knjige pročitala samo dok su ostali bili na internetu. Zbog čega sam morala sama sebi postaviti pitanje – koliko bih knjiga godišnje mogla pročitati samo kad bih smanjila količinu vremena koju provodim na mobitelu?

Dodatno, nisam konzumirala online sadržaj. Nisam čitala blogove, nisam gledala videe na Facebooku, nisam pratila Instagram objave. I iznenađujuće – nikada nisam bila kreativnija. Inače vjerujem u Tomovu formulu: Ideas In = Ideas Out. Ali ovo iskustvo me naučilo da povremeno trebamo ograničiti konzumaciju tuđeg sadržaja i kreirati svoj.

Navika o kojoj razmišljam: Samo jednom tjedno odvojiti vrijeme za čitanje newslettera i tekstova drugih blogera. Tijekom ostalog vremena – stvarati vlastite.

TEA ZAVACKI: Četiri tjedna u pidžami: Ma ne, nisi ti lijen, samo ti je predobro

Ne događa se baš ništa (važno)

Dva tjedna sam se veselila prvom paljenju mobitela nakon puta. I bila sam uvjerena da ću na njemu po povratku provesti barem 3 sata.

Vratili smo se, upalila sam mobitel i dočekalo me apsolutno – ništa. Ili, bolje rečeno, vrlo malo toga. Nekoliko lijepih poruka i komentara i 2-3 objave koje spominju TeaTime. Kroz sve novosti sam prošla u samo 10 minuta i zaključila da mi je za provjeravanje notifikacija na društvenim mrežama očito dovoljno samo 10 minuta tjedno. A bolje je da ne računam koliko vremena inače “ulažem” u te aktivnosti.

Stanje u inboxu je bilo malo drugačije. Dočekalo me 300 mailova za koje mi je ipak trebalo nekoliko dana. Međutim, iskoristila sam to kao priliku da pročistim sve pretplate i newslettere.

Navika o kojoj razmišljam: Ograničiti vrijeme provjeravanja društvenih mreža na dva sata dnevno, jedan sat ujutro i jedan navečer.

Spomenute navike su samo neke od ideja. To ne znači da ću ih sve primijeniti niti da će mi se sve svidjeti. Ali odlučila sam eksperimentirati tijekom sljedećih nekoliko tjedana i vidjeti što će se dogoditi. Kao i uvijek, meni najdraži dio je čitanje tvojih prijedloga, tako da se i ovoga puta veselim tvojim idejama i tehnološkim navikama.

Do tada, navijam za tebe.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Bok, ja sam Tea, poduzetnica u nastajanju, inženjerka sa smislom za biznis, kreativka zaljubljena u ljude. I autorica bloga TeaTime. Inspirira me ideja da sami kreiramo život i karijeru kakvu želimo. Moj put prema tome možeš pratiti na blogu, Facebooku i Instagramu.