Prvo je pitanje zaslužuje li guverner HNB-a toliku plaću. Drugo pitanje treba li njegovu, ali i plaću profesora i liječnika, uspoređivati s plaćom predsjednika.
Što nas zapravo muči u ovoj priči o Borisu Vujčiću i njegovoj visokoj plaći?
To što kao guverner Hrvatske narodne banke zarađuje više od predsjednika države ili što to nije dozvoljeno rektorima sveučilišta, profesorima, liječnicima, stručnjacima, znanstvenicima, akademicima?
To što dobiva preveliku plaću za svoj posao ili je problem u tome što i predsjednik države zapravo ima preveliku plaću za posao koji obavlja i kako ga obavlja?
Vijest da je guverner Boris Vujčić povećao svoju plaću za čak devet tisuća kuna na ukupno 34 tisuće, ponovno je otvorila raspravu o plaćama ljudi u državnom i javnom sektoru, u institucijama, ustanovama, agencijama.
U trenutku kad se HNB pohvalio da je smanjio plaće svojim zaposlenicima za tri posto, guverner je svoju plaću povećao za iznos naknade koju je primao za jednomjesečno pojavljivanje na sjednicama Savjeta HNB-a.
Dok si premijer smanjuje plaću, njegov prijatelj Vujčić si je povećava.
Linić o Zokinom frendu
I tko je onda pozvaniji da to komentira nego Slavko Linić. A on kaže: "Ja bih rekao da imamo određene probleme koji upućuju da su u mnogim institucijama, ustanovama, agencijama plaće veće od predsjednika države. To je nešto što Vlada svojim dokumentom mora regulirati, ostavimo da to Vlada riješi".
Vidjet ćemo što o tome kaže Zoran Milanović.
Možda ga ipak neće smetati što njegov frend zarađuje više od njega. Samo će od sada Vujčić plaćati ručkove.
Osiguranje od korupcije
U sinoćnjem Dnevniku 3 Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu naglasila je kako guverneri središnjih banaka obično imaju više plaće kako bi se "osigurala njihova neovisnost od bilo kakvog utjecaja privatnog sektora i banaka".
To zvuči logično, kad bi doista vrijedilo u ovoj zemlji. Bivši guverner Željko Rohatinski bio je u bliskim odnosima s Ivicom Todorićem, čak je kupio propalu tvrtku njegove supruge (i baš ovih dana je ugasio), a po isteku mandata zaposlio samog guvernera u svom koncernu.
A sadašnji guverner u bliskim je odnosima s Emilom Tedeschijem, čak se i odmara u njegovoj vili na Hvaru.
To ne znači da su obojica guvernera bila ili jesu pod kontrolom dvojice najvećih poduzetnika u Hrvatskoj, ali isto tako ni visoka plaća ne jamči otpornost na eventualno podmićivanje. Kao što smo imali prilike vidjeti i iz nedavnog procesa Ivi Sanaderu, nema te plaće koja bi nekoga odvratila od iskušenja.
To ne ovisi o plaći, nego osobi.
Za platu pršuta
Uostalom, ako je visoka plaća doista jamstvo protiv korupcije, zašto se onda to pravilo ne primjenjuje kod liječnika ili profesora? Primaju li neki od njih mito zato što imaju premale plaće ili zato što su se spremni prodati i za platu pršuta?
Pritom nije guverner Vujčić jedini koji ima veću plaću od predsjednika države, a za dvije tisuće eura veću plaću i od svog prijatelja premijera. Mnogi u državnim agencijama imaju veću plaću od premijera, ali to je ipak javnim dekretom zabranjeno rektorima i profesorima.
A isto tako, mnogi imaju neznatno manju plaću od ministara, pa ne zaslužuju da se uopće nalaze na tim radnim mjestima.
Marasov poučak
Ministar Gordan Maras izvukao je još jednu paralelu. On kaže da je posao predsjednika Vlade puno složeniji i odgovorniji nego posao guvernera Narodne banke. Nije objasnio zbog čega.
Pa ipak, rangiranje plaća u javnom sektoru ne bi trebalo biti glavni kriterij. Naročito ne u odnosu na liječnike i profesore, pa čak ni za guvernera središnje banke. Politička funkcija, ona premijera, predsjednika države, ministra ne bi trebala biti određena visinom plaće, niti bi se njihove plaće trebale postavljati na pijedestal i koristiti kao mjerilo svih ostalih plaća.
Ako je premijeru, predsjedniku države, ministru, pa i guverneru Narodne banke plaća na prvom mjestu, i to plaća u bankrotiranoj državi, onda su definitivno odabrali krive poslove.
Ministar može biti bilo tko
Plaće bi trebale biti u privatnom sektoru, i njihove i Vujčićeva. Ako guverner želi zarađivati 34 tisuće kuna, neka ide u privatnu banku. Ako Maras misli da ministar mora imati veću plaću od liječnika, neka se postavi u kožu liječnika: neka pokuša uložiti toliko vremena i truda u svoje školovanje, neka krene graditi karijeru i živjeti od tog posla, pa neka mu onda netko kaže da nema složen posao i da ne može imati plaću veću od ministara.
I to od nekompetentnog i neuspješnog ministra.
Grubo rečeno, na političku funkciju može biti izabran bilo tko, s bilo kakvom biografijom, bez škole, bez ikakvih specifičnih znanja, samo voljom birača i zahvaljujući stranačkoj pripadnosti.
Guverner ipak ne može biti bilo tko. Kao što to ne može biti ni liječnik ni profesor. Ni znanstvenik ni stručnjak.
Stoga je pogrešno uspoređivati Vujčićevu plaću s plaćom šefa države. On mora dobivati plaću shodno svojim obavezama, kapacitetima i financijskim mogućnostima. Kao što je pogrešno postavljati plaće predsjednika i ministara kao mjerilo svih ostalih plaća u javnom sektoru.
Nije onda nikakvo čudo da imamo sve manje liječnika, a sve više ministara.
