Taj "bravo" ti bude poput nekog vjetar u leđa ili barem noge u dupe da nas gurnu naprijed kad smo već na izmaku snaga. Lako nam se pogubiti i klonuti duhom u onom začaranom krugu posao - stres - život, da ne kažem baš pos'o - kuća - birtija, s čestim izostankom tog zadnjeg faktora. Najveći je problem, pričam baš sinoć jednom svom dobrom prijatelju, što u tom procesu nerijetko stvari uzimamo zdravo za gotovo i malo što što nam se dogodi gledamo kao nagradu za uloženi rad i trud. 

Jednostavno mi rijetko kad srce zaigra, a još rjeđe mi imponira što se te neke stvari događaju baš meni. Drago mi je, ali jednako tako bi mi bilo drago da se dogode bilo kome drugome. Sretna sam, ali ne onako sretna da bih trčala od osobe do osobe, hvatala ju za ramena, protresla i vrištala u lice "možeš li zamisliti???". Mogu zamisliti. Manje više sve mogu zamisliti. Ne imponiraju mi pretjerano stvari za koje znam da nekome drugome, trećemu ili osmome imponiraju. Nekad bih i voljela da jesu, ali, eto, nisu. Nisu mi dokaz nekog pretjeranog uspjeha. Nisu mi kompliment u onom pravom, životnom smislu. 

Knjigu "Huzur" Martine Mlinarević sam pročitala u dahu dok sam nakon operacije ležala u bolnici. Pola familije i frendova se aktiviralo da mi se pribavi primjerak rasprodane knjige prije nego odem na operaciju. Valjda su računali da me dignut može jedino Martina koja je nažalost na svojoj koži nedavno osjetila (i još uvijek osjeća) sav široki spektar zdravstvenih sranja. I bili su u pravu. Huzur mi je u ruke došla u vrijeme kad sam ju najviše trebala. A onda, točno na dan kad sam imala kontrolu koja je trebala potvrditi (i je potvrdila) kako je ta bolnička priča za mene završena i kako sam to svoje sranje ostavila iza sebe, točno na taj isti istacki dan, nekoliko sati nakon što sam par centimetara od zemlje odlebdjela iz te bolnice misleći kako dan ne može biti bolji a sreća veća, javila se Martina. 

Bi li ja, mala ja, obična ja, plačipizda ja, Nina s Pujanki ja, njoj govorila na promociji knjige u subotu u Zagrebu, jer, eto, ona to ne može zamisliti bez mene. Ona, velika Martina, u svakom smislu a najviše onom centimetrima nemjerljivom, želi tamo mene. Ona, koja može tamo imat ma koga god poželi, jer pred njenim riječima baš nitko ne ostaje čvrsto na nogama, ona bi baš mene. Ona, gromada ljudskosti, emocija, snage i upornosti, glava pripametna i duša najveća, ona bi malu mene. Pa daj, živote, bratko, ako si mi ikad spremao neke velike nagrade, Nobele, Oscare i ekipu, daj ih nekome drugome nek se veseli, meni za ovaj život dosta, a i previše.

I, eto, vidimo se u subotu u 20h u Hugo's baru.

I hoću vam reći - grizite, radite i borite se. I kad se čini da nema smisla, i kad se čini da ste u začaranom krugu u kojem vas ništa pretjerano dobro ne nalazi. Ima život svoje načine da ti kaže "Bravo. Narastao si. Dobro radiš. Uspio si."

O autorici: 

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.