No, u stvarnosti mnoga pitanja imaju više mogućih i istovremeno točnih odgovora, a mi nismo baš u potpunosti objektivna i racionalna stvorenja kakvima se volimo prikazivati.

Mnogo je načina na koje sami sebe zavaravamo na svakom koraku onoga što pokušavamo prikazati kao objektivno i nepristrano razmišljanje. Jedan od najznačajnijih načina na koje iskrivljujemo informacije je motivirano rasuđivanje, odnosno, nesvjesna sklonost donošenju odluka koje se slažu s onim što već vjerujemo i znamo.

Naša nesvjesna motivacija, želje i strahovi oblikuju način na koji interpretiramo informacije.

Najvažniji okidač za motivirano rasuđivanje je suočavanje sa nečim što doživljavamo kao prijetnju selfu te je vjerojatnije da ćemo težiti objektivnoj odluci onda kada ne osjećamo prijetnju. Ono što bi moglo biti prijetnja selfu razlikuje se od osobe do osobe, a ugrubo bismo prijetnje mogli podijeliti u nekoliko kategorija.

U prvu kategoriju ulaze razmišljanja i zaključci vezani uz one stvari koje se tiču našeg samopouzdanja. Primjerice, kada dobru ocjenu na ispitu pripišemo svojim sposobnostima, a pad na ispitu pripišemo strogom profesoru čime podupiremo mišljenje o sebi kao o pametnom ljudskom biću. No, s druge strane moguće je da imamo uvjerenje da nismo osobito pametni pa ćemo onda donijeti suprotan zaključak, odnosno, pad na ispitu ćemo pripisati svojim ´ograničenim´ sposobnostima, a dobru ocjenu time da smo imali sreće ili da je ispit ionako bio lagan i ´svi su ga prošli´.

Drugi tip zaključaka je vezan uz optimističnu budućnost. Primjerice, pušači motiviranim rasuđivanjem odbacuju znanstvene dokaze da je pušenje štetno za njihovo zdravlje. No moguće je i to da netko iz perspektive naučene bespomoćnosti odbacuje sve dokaze da je moguće promijeniti se, pronaći posao, imati kvalitetne i zadovoljavajuće odnose i slično.

Treći tip zaključaka su oni koji su u skladu s našim snažnim uvjerenjima. Primjerice, situacija u kojoj ćemo prijeći preko tuđeg neprikladnog ponašanja zato što ćemo ga pripisati situacijskim pritiscima ili ćemo pak odbaciti drugu osobu jer je druge vjeroispovijesti, socijalnog statusa ili seksualne orijentacije prema kojoj imamo snažno negativno mišljenje iako nam osoba nije učinila ništa nažao.

Naše biološke predispozicije u kombinaciji s jedinstvenim iskustvima daju nam jedinstvenu perspektivu kroz koju ćemo gledati na sebe i svijet oko sebe. Drugim riječima, mi ne vidimo svijet onakvim kakav on jest nego onako kako vjerujemo da je.

Znači li to da nam nema pomoći, da ne možemo vjerovati ničemu što nam je važno i što vjerujemo? Znači li to da je naša sudbina da se cijelo vrijeme raspravljamo nastojeći druge uvjeriti da smo mi u pravu, a oni u krivu?

Julia Galef smatra da je kultiviranje znatiželje i otvorenog uma jedan od načina koji bi nam mogao omogućiti da na stvari gledamo na što objektivniji način. Znatiželja je pristup sebi i svijetu oko sebe koji nam daje osjećaj zadovoljstva u izlaganju i učenju novih stvari iako se možda ne slažu s našim svjetonazorom.

Osobno smatram da je kultiviranje tolerancije na konfliktne stvari odraz zdravoga uma, pri čemu cilj nije nužno svaki puta odbaciti sve ono što nam je važno i ono u što vjerujemo nego jednostavno imati kapacitet u danom trenutku se poigrati s idejama i informacijama pa ih potom inkorporirati u sebe ako imaju smisla ili ih odbaciti ako nemaju veze sa nama.

Moramo naučiti kako se osjećati ponosnima umjesto posramljenima kad primijetimo da bismo mogli biti u krivu. Moramo naučiti kako biti zaintrigirani umjesto obrambeni kada se susretnemo s informacijama koje su u suprotnosti s našim uvjerenjima.

Julia Galef

I na kraju, Peter Steele je rekao da uvijek postoji netko koga bismo mogli uvrijediti svojim mišljenjem, iako se radi samo o našem mišljenju i istina je ta da nije moguće sa svima na civiliziran način razgovarati o stvarima o kojima imamo oprečno mišljenje. Zato je osim znatiželje i tolerancije važno odrediti i trenutak u kojem ćemo podvući granicu i pustiti ljude da vjeruju u što god žele vjerovati. Na kraju krajeva, i mi sebi uzimamo isto pravo.

Pustite ljude da imaju svoje mišljenje – imaju pravo na njega. Problemi nastaju tek kada ga želimo promijeniti. To je ne samo nemoguće i uzaludno, već i nepotrebno. Kako bi samo svijet bio dosadan kada bi svi mislili jednako. Kada ljudima ostavite slobodu i vi ćete pronaći svoju.

Haenim Sunim

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.