Jergović: Ljudsko pravo jedne djevojke da umre svojom smrću

U Splitu je jedna mlada djevojka, maturantica, umrla od astme, bolesti podmukle i neprijatne, s kojom mnogi ljudi žive cijeli život. I žive dugo i relativno zdravo. Ali astma je i bolest od koje se umire, na način koji je vrlo težak, i traumatičan za bližnje koji ne mogu pomoći. Slobodno dišeš zrak, a kraj tebe netko tvoj nije ga u stanju udahnuti.

            O ovoj smrti ne bismo doznali ništa da nije procedure koja je posljednjih mjeseci uobičajena. I prema toj proceduri, umiruća je djevojka bila pozitivna na covid-19. Zahvaljujući tome, njezina je muka postala vijest, sazvana je izvanredna tiskovna konferencija, diljem interneta buknuli su naslovi, na radiju s njom su započinjale vijesti.

            To je strašno uznemirilo obitelj, stiglo im je kao uvreda na tugu pa je sestra te mlade djevojke, vjerojatno tek malo starija, napisala pismo javnosti. Pametno, suzdržano i dostojanstveno, ali u biti obično pismo, jedne sasvim obične cure, kojoj ne bi bilo ni na kraj pameti da se naokolo pokazuje sa svojom nevoljom, da nije morala braniti mrtvu sestru i zanijemjele roditelje, koji, za razliku od nje, nisu više ni vjerovali da se pismom može išta postići. Ona je u svom pismo samo jedno htjela reći, to da njena sestra nije umrla od korone. Umrla je od onoga od čega je bolovala, nije preživjela jedan od onih napada kakve je već imala, “jednostavno je više bila preumorna”.

            Ona to neće reći na takav način, ali u tom pismu, važnom, jer se na neki način tiče sviju nas, brani se čovjekovo pravo na njegovu vlastitu smrt, a ne na onu i onakvu smrt kakva bi zajednici u ovom trenutku odgovarala. Smrt splitske maturantice podrazumijevala je anonimnost, žalovanje njene obitelji i cijele jedne školske generacije, podrazumijevala je i štošta drugo u tom predvidljivom i žalobnom nizu društvenih običaja i ceremonijala, ali nikako nije podrazumijevala to da se njena smrt poopći za javnu upotrebu, da to prestane biti smrt jedne Antonije, nego da postane plakat u borbi protiv covida-19 i upozoravanju narodnih masa na ozbiljnost situacije i poštivanje mjera koje donosi Nacionalni stožer Civilne zaštite, na čelu s primarijusom Capakom, kao i na redovne dnevne poslanice lokalnih stožera.

            Mjesecima već traje ta čudna i proturječna kampanja, kojom epidemiolozi (specijalisti i oni koji to nisu, ali ih je priučilo), koje je vlast delegirala da usmjeravaju društvo, te da sudjeluju u političkom vođenju države i lokalnih samouprava, nagovaraju građane da se ponašaju u skladu s pravilnicima koje oni donose. Cilj je, naravno, da se što više razvuče epidemija covida-19, i da se u nekoj, još uvijek neizvjesnoj budućnosti, kolektivno ozdravi od ove bolesti. Jedan od proturječnih i duboko problematičnih elemenata kampanje jest da se strah unutar zajednice generacijski nekako redistribuira. Naime, covid-19 je, uglavnom, opasan za stare ljude, te za one koji boluju od niza specifičnih bolesti. Ali umjesto da se na tome zaustavimo, umjesto da se motiviramo na solidarnost i na bezrezervnu brigu za stare i bolesne, koristi se baš svaka prilika da se pronalaze ti zlosretni izuzeci, ne bi li se mladima i zdravima poručilo: i ti možeš biti jedan od njih! A kada se još i pokaže da je taj netko umro od svoje, a ne od naše zajedničke smrti, premda je, istina, bio pozitivan na covid-19, tada svi peru ruke, jedni tvrde da nisu mislili ono što su rekli, drugi da nisu rekli ono što su mislili, a treći su ionako medicinski neuki, pa nisu u stanju ni shvatiti od čega je netko umro, kao ni zbog čega smrti nisu javne, nego su privatne. Osim ako je netko umro od infektivne bolesti, pa bi žive trebalo štititi od njegove smrti.

            Osim što je uvredljivo po bližnje, po sve te matere i očeve, svu tu braću i sestre oko naših mrtvačnica i oko svježe iskopanih grobova po svim našim grobljima, činiti ovakve stvari, to samo pridonosi nepovjerenju ljudi u sve te stožere, u epidemiologiju, u medicinu i u zdrav razum. Ništa tako ne pridonosi kojekakvim teorijama zavjere kao manipulacija smrću splitske maturantice. Općenito, opasno je u vezi covida-19 i epidemije išta lagati. Opasno je uzdati se u uvjerenje da bi se od zajednice nešto moglo sakriti. Prvi put smo to mogli vidjeti još proljetos, moglo je to biti u travnju, kada je u bolnici Fran Mihaljević od korone umro mladi pacijent, inače iz Zagorja. Bilo je to vrijeme kada su se još pobožno gledali izravni prijenosi tiskovnih konferencija, pa je ravnateljica bolnice Alemka Markotić, heroina tog ranog doba, kojoj je zajednica svakodnevno povjeravala svoj strah i svoju nadu, izgovorila je da umrli nije bolovao od drugih bolesti. Da bi se do sutra saznalo da se radilo o tetraplegičaru, koji je pritom bio i pretio. Sutradan se doktorica Markotić ispričavala, rekla je da nije znala, da je bila krivo informirana, da je došlo do nesporazuma, ali već je bilo kasno. Nije važno je li znala, ili nije znala, vjerovala je da nastupa s dobrim namjerama, ali je učinila nešto što je otpočetka bilo krivo. Jer čak i da je od korone umro mlad i zdrav čovjek, njegova se smrt ne smije koristiti kao upozorenje. Ljudi na takvu vrstu upozorenja uvijek reagiraju loše.

            Epidemija covida-19 novo je iskustvo našega doba i naše civilizacije. Susreli smo se s virusom o kojem se nije znalo ništa, a saznalo se vrlo malo. Našli smo se u situaciji u kojoj nismo bili, nakon što se u posljednjih dvjestotinjak godina sve, ili gotovo sve, odvijalo prema već doživljenim i mnogo puta ponovljenim obrascima. Još od vremena naših pra-pradjedova, ljudima se nije dogodilo ništa novo. I kako sad reagirati? Možda zdravim razumom? Primjerice, to da si na fizičkoj distanci od drugih ljudi, zdravorazumsko je rješenje, čiji je smisao svakom dohvatljiv. Kao i to da bi ti krpa preko usta u tome mogla pomoći. Ali zdravorazumski je i zastati dok ulicom prolazi sprovod. I ne služiti se smrću u propagandne svrhe, čak ni ako ti se čini da propagiraš nešto dobro.