Premijer je osudio nasilje nad Srbima, a predsjednica prozvala pojedince koji su napali sezonce na Braču. Njihove osude za promašene, zakašnjele i licemjerne. Ova vlast često prešućuje ili potiče radikalizam
Koji često, kao ovoga vikenda na Braču, nasrću u grupama.
Pritom se poistovjećuju s kolektivom u čije ime udaraju, cipelare ili ubijaju Srbe i druge manjine.
I stupaju pod egidom famoznog Zajedništva.
Mogu Andrej Plenković i Kolinda Grabar Kitarović osuđivati nedavne brutalne napade na pripadnike srpske manjine u Hrvatskoj, ali njihova reakcija je zakašnjela, neuvjerljiva, pa čak dobrim dijelom i licemjerna.
Premijer je izrazio žaljenje zbog nasmrt prebijenog Radoja Petkovića iz Kastva i oštro osudio ovakav čin nasilja i nesnošljivosti usmjeren prema pripadnicima nacionalnih manjina.
Predsjednica je poručila da "osuđuje svaku vrstu nasilja, tako i slučaj u Supetru na Braču". "Takvo ponašanje je neprihvatljivo", napisala je na Twitteru. "Hrvatska je sigurna zemlja, dobrih ljudi koji zaziru od pojedinaca koji ovakvim ponašanjem narušavaju sliku svoje zemlje".
Plenković je poručio da će se "nastaviti boriti svim mehanizmima koje državne institucije imaju na raspolaganju kako bi se nasilje preveniralo, počinitelji oštro sankcionirali, a javnost senzibilizirala na nultu toleranciju prema nasilju''.
Nastaviti boriti? Možda je vrijeme da se napokon počne boriti.
Jer, ovdje nije više riječ samo o pojedincima.
S riječi na nedjela
Ovdje se, u ova dva slučaja napada na srpsku manjinu, može vidjeti kako se riječi pretvaraju u djela. Kako retorika dovodi do nasilja i tragedije. Kako šutnja potiče mržnju. Kako se političko poigravanje nacionalizmom može preliti u batinanja, cipelarenja, prebijanja.
Pojedinci su se iživljavali na plakatima SDSS-a, huškali i pozivali na ubijanje. Nitko nije zbog toga odgovarao. Pa je član SDSS u Kastvu pretučen i ubijen.
Nitko iz političkog i državnog vrha ne osuđuje skandiranje "Ubij Srbe", prelazi se preko ustaškog pozdrava ili se na sudovima dijele uvjetne kazne. Pa rulja pod takvim pokličem kreće u lov na Srbe.
HDZ, njegov predsjednik i predsjednica Republike ne mogu se praviti da s time nemaju nikakve veze. Da ne postoji uzročno-posljedična veza između političkih poruka i akcije na terenu. Ako ništa drugo, svi oni na takvom sentimentu i na tim glasovima baziraju svoj opstanak na vlasti.
Šakom u glavu
Saborski zastupnik Željko Glasnović prošao je bez ikakve sankcije zbog izbornog plakata na kojem je pozivao da se "udari šakom u glavu svakog jugozomboida". Pa su radile šake.
Predsjednica kaže da "osuđuje svaku vrstu nasilja". Koliko slučajeva nije osudila? I ako osuđuje nasilje, zašto se onda druži s ratnim zločincima? Zašto se intimizira s onima koji huškaju na nasilje? Sjećate se Zdravka Mamića i njegove tirade protiv Željka Jovanovića?
Premijer kaže da će raditi na tome da se "javnost senzibilizira na nultu toleranciju prema nasilju''. Ali njegova stranka i njegova većina njeguju visoku toleranciju prema nasilju, naročito onu koja se provodi u ime nekakvog hrvatstva, domoljublja ili zajedništva.
Promoviranje ili toleriranje ustaštva direktno vodi u progon srpske i drugih manjina.
Jučer je Milorad Pupovac bio na rubu suza kad je na N1 pitao "dokle ćemo živjeti u ovoj zemlji, je li bolje da je mijenjamo ili da odemo iz nje".
Taj isti Pupovac već petnaest godina koalira s HDZ-om, prvo Sanaderovim, sada Plenkovićevim. I nije uspio svih tih godina promijeniti HDZ, kao ni zemlju koju zajedno s HDZ-ovom vodi već godinama. Niti je, kako vidimo, uspio zaštititi Srbe čije interese zastupa.
Možda je vrijeme za drugačiju taktiku?
Možda je vrijeme za izlazak iz većine koja ne čini ništa da zaštiti manjinu u ovoj državi.
Šutnja je blato
Ova vlast, Plenkovićeva ili Kolindina, ne može se pretvarati da ne utječe na kreiranje društvene i političke klime u Hrvatskoj.
Premijerova distanciranost može se protumačiti kao nezainteresiranost za ono što se događa u zemlji, čime se daje novi poticaj mržnji. Plenković bi morao znati da njegov zadatak nije braniti svoju karijeru u HDZ-u, već braniti građane ove zemlje od nasilja.
Predsjednica, pak, ne može graditi svoju karijeru na koketiranju s radikalima, nacionalistima i huškačima, a onda prati ruke i svaljivati krivnju na pojedince ili huligane.
Mrzitelji i nasilnici osjećaju da imaju potporu od državne vlasti. U tome nalaze ohrabrenje i inspiraciju. Kao i opravdanje: oni svi rade u ime toliko zazivanog hrvatstva i domoljublja.
Kvragu, i Dinamovi Mamići, osuđeni i optuženi, pozivaju se na "domoljublje" dok od premijera i predsjednice traže zaštitu od mafije.
Hrvatstvo je postalo opravdanje, pa i izgovor za mržnju, nasilje i netrpeljivost. A na tom hrvatstvu HDZ, ova vlast i njezini trabanti temelje svoju političku platformu.
Oni su posijali sjeme zla i zalijevaju ga godinama. A što krivo izraste, ne može se ispraviti jednim tvitom.
