U istom danu predsjednica Kitarović je osudila rehabilitaciju četničkog generala Draže Mihailovića i položila vijence na spomenik ustaškim vojnicima na Bleiburgu.
Kolinda Grabar Kitarović ipak je odustala od odlaska na svečanu komemoraciju na Bleiburg gdje je trebala čak i održati govor, kao što su to najavljivali organizatori skupa, čime je pokazala da tom povijesnom stratištu ipak ne pridaje veću važnost nego konc logoru Jasenovac.
Dogodilo se, međutim, nešto drugo.
Svojim tajnim odlaskom na Bleiburg, polaganjem vijenaca u tišini, bez medijske pompe i uz popratno priopćenje s Pantovčaka, uspjela je Bleiburg u svom pristupu izjednačiti s Jasenovcem.
Ponovivši potpuno isti obrazac - neće ići na svečanu komemoraciju ni u Jasenovcu ni u Bleiburgu - i ponovivši gotovo u dlaku iste poruke o "moralnoj osudi režima koji je progonio u ubijao ljude", uz parolu "zločin je zločin i nijednom se ideologijom ne može opravdati", Kitarović je otišla korak dalje od svih svojih prethodnika na čelu države ili vlade i uspjela isti tretman dati žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu i ustaškim i vojnicima NDH na Bleiburgu.
Sva sreća da nije otišla dva koraka dalje pa Bleiburgu dala veću važnost nego Jasenovcu, ali i ovaj jedan je dovoljno znakovit.
Kitarović je u istu ravan dovela ideologiju koja je u logoru ubijala nevine žrtve u ime rasne čistoće i "ideologiju" koja je u osvetničkom pohodu ubijala pripadnike režima odgovornog za Jasenovac.
Međutim, jučer se na Bleiburgu dogodilo još nešto.
Povijesni revizionizam
Hrvatska predsjednica odlučila je položiti vijence za ustaške vojnike i civile upravo onoga dana kad je u Beogradu posthumno rehabilitiran četnički vođa Draža Mihailović. U svom priopćenju izrazila je "neugodno iznenađenje" presudom Višeg suda u Beogradu o rehabilitaciji ratnog zločinca Draže Mihailovića i "najoštrije osudila svaki pokušaj povijesnog revizionizma".
A onda, istog tog dana, posjetila Bleiburg na kojem su, pored ustaša, stradali i mnogi Dražini četnici, kao i nedićevci, ljotićevci i drugi saveznici nacista u Drugom svjetskom ratu, kojima su ustaške vlasti 1945. godine otvorile put za bijeg prema Austriji.
Tajming je bio nezgodan, ali poruke svejedno ostaju.
Poruke o osudi povijesnog revizionizma u trenutku kad hrvatska predsjednica daje isti tretman Jasenovcu i Bleiburgu. Poruke o osudi revizionizma kad se Kitarović (opravdano) zgraža nad rehabilitacijom Draže Mihailovića, ali šuti o registraciji udruge koja želi dokazati da Jasenovac nije bio logor smrti.
I kad uredno prihvaća podršku Hrvatske čiste stranke prava koja militantno negira Jasenovac i nasljeđe NDH.
Da se i ne govori o svježe iskopanom podatku da hrvatska država od 1993. godine isplaćuje mirovine za 13 tisuća ustaških i vojnika NDH, odnosno članovima njihovih obitelji, u iznosu od 350 milijuna kuna godišnje.
A kad smo već kod toga, nije zgorega spomenuti ni činjenicu da Kitarović prilikom posjeta Jasenovcu nije ni jednom riječju spomenula ustaše ni NDH.
Isti pristup
Dakle, koliko god bilo pohvalno što je hrvatska predsjednica (samostalno ili po nagovoru) odustala od najavljenog odlaska na komemoraciju u Bleiburg, toliko je zabrinjavajuće što je za oba povijesna stratišta primijenila isti pristup.
Dan kasnije u Tezno kod Maribora otišli su i premijer Zoran Milanović i predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko - s kojima predsjednica države ponovno nije željela biti viđena na istom događaju - ali razlika je u tome što su oni, za razliku od nje, ipak sudjelovali na komemoraciji u Jasenovcu i tamo poslali jasne poruke da je hrvatska država nastala na antifašizmu i osudili ustaške zločine.
Kitarović je na oba mjesta otišla u tajnosti, na oba mjesta primijenila isti princip i istu retoriku.
Šaljući poruku da su oba ta stratišta potpuno jednaka u svojoj simbolici.
Što je još i dobro, mogla je predsjednica ove subote na Bleiburgu držati govor. No uvijek joj ostaje iduća godina.
