One me dočekaše razdragane kao i uvijek, no s nešto tužnjikavijim pogledima jer se, eto, rastajemo. Pogledaju mene pa se pogledaju međusobno i u znak žaljenja što odlazim jedna od njih mi oda počast rečenicom „A bila je tako… diskretna!“, na što se ova druga složi dugačkim emotivnim „Daaaa“. Nisam znala što na to reći, ostadoh zaprepaštena njihovom vizijom mene. Zar je to ta jedna riječ kojom bi me se ukratko opisalo? Osjećala sam se poput preminulog modernog higijenskog uloška. I nisam bila oduševljena. Ali nisu tete krive. Diskretno sam se pozdravila i uputila na autobus, puštajući da mi njihove riječi odzvanjaju glavom dok ne pronađem sve moguće razloge njihova nastanka.

Imale su pravo, bila sam doista diskretna – na radnom sam mjestu nastojala biti nevidljiva, upijati gluposti i ne pokazivati nikome prikupljeno. Događale su mi se i ranije te diskretne faze, kad sam činila sve da ne privučem pažnju na sebe. Zašto? Obično iz dva temeljna, poprilično blesava, razloga – jer sam se bojala da će ljudi misliti da sam glupa i jer sam se bojala da će ljudi misliti da sam ružna. Ti ljudi, čijeg sam se mišljenja bojala, bili su mi zapravo potpuno nebitni, no moje samopouzdanje bilo je tada toliko ispod nule da sam se i pred nebitnim bila spremna pokloniti samo kako bi me pustilo da se na miru  zavučem duboko u svoju špilju na čijem su me ulazu “branili” strah od vlastitog mišljenja, strah od vlastitih potencijala, strah od promjene i strah od negativnih reakcija okoline.

Sebe nikada nisam smatrala glupom, ali sam se bojala ljudi koji svoju “pamet” grade izrugujući tuđe sposobnosti, mišljenja i stavove, tako da sam se puno puta radije šuteći sakrila već jasno i glasno izrazila svoje mišljenje ili se usprotivila ljudima koji vole graktati glasno, agresivno i ni malo pametno. Uz podosta vježbe i teškom mukom nabavljeno samopouzdanje fino sam uspjela izbrusiti verbalnu iglu kojom sad probušim svakog napuhanog, napornog egomanijaka što mi pokuša lebdjeti nad glavom.

Ljudi koji bi toliko toga dobroga mogli dati i reći, prepuštaju mjesto šupljinama. Ne tražite dozvolu za postojanje ni od koga i izborite se za svoja prava. Oslobodite se krivih uvjerenja za koja znate da nemaju nikakvog smisla, uvjerenja koja vas bespotrebno koče, odaberite biti hrabri i sretni. Činite dobro, ne trpite sranja (ni svoja ni tuđa), kaže Bety s Bjutilogije, a ja se u potpunosti slažem s njom. Bety u svom videu (kojeg svakako pogledajte) naglasak ne stavlja na sranja koja “moramo” trpjeti od drugih, nego na ona koja trpimo od samih sebe, a koja su zapravo jedina problematična. Kad riješimo njih, riješili smo sve! Ne budimo, dakle, samima sebi najveća prepreka.

A sad o ljepoti. Velik dio svih mojih nesigurnosti tijekom života proizašao je iz uvjerenja da sam ružna. Zbog tog sam uvjerenja namjerno propustila puno lijepih trenutaka. Nisam vjerovala da ih zavrjeđujem. Da, blesavo do beskraja.  Ali istinito. Godinama sam se iskopavala iz blata u koje sam se ukopala jer me priroda nije blagoslovila simetrijom. Oblikovala me, naime, na način koji nikako da dođe u modu (iako čujem da su u Japanu krivi zubi in) i to me godinama mučilo. Danas mi je žao što sam si toliko patnje zadala ni zbog čega i što nisam bila opuštenija. Često me znalo zaprepastiti i to što ljudi koje sam smatrala izrazito lijepima o svom izgledu imaju također poprilično negativno mišljenje koje ih u mnogočemu koči, što će reći da smo si popriličan kaos i pomutnju napravili s forsiranjem suludih standarda i nametanjem uvrnutih sustava vrijednosti. Naše nas nesigurnosti koštaju, u emocionalnom, duhovnom, ali i financijskom smislu (preporučujem tekst Kako vam trendovi i brendovi prodaju stvari?). Ljepota je subjektivna i doista dolazi iznutra – ona je osjećaj, energija kojom zračite, način na koji živite svoj život. Ljepota je u svakome od nas. Njegujte i volite svoju posebnost.

I pogledajte sad onu dosadašnju uplašenu verziju sebe, odajte joj počast jednim nježnim “A bila je tako diskretna” uzdahom (jer i ona vas je ipak nečemu naučila) i bacite ju niz prvu rijeku. Zaslužujete živjeti intenzivnije, bolje, sretnije. I ne bojte se svega onoga što možete postići, ne bojte se osobe kakva biste željeli postati (preporučujem tekst Tko je ta osoba koja se silno želi ostvariti u meni). Ne tražite dopuštenje, ne tražite potvrdu vrijednosti. Prigrlite sami sebe i pokažite nam se u najboljem, najiskrenijem svjetlu.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Ivana Gložić i autorica sam bloga Naranča na kojem uglavnom pišem o svakodnevnim nastojanjima i neodustajanjima, ali i o onima koji ovaj svijet nastoje učiniti boljim mjestom za život. Zašto Naranča? Zato što simbolizira radost. Osim na blogu, možete me pratiti i putem Facebooka.