Mijenjam se.

Ne znam točno kako da to opišem i je li mijenjanje prava riječ za stanje u kojemu se trenutno nalazim, ali ono što znam jest da u posljednje vrijeme intenzivno osjećam neke čudne promjene u svome tijelu, neku čudnu prazninu, čudan val, velik, snažan, naročito na predjelu srca. Val koji me budi usred noći, val koji me uhvati potpuno nespremnu, znojnu, uplašenu. Kada me prvi put zapljusnuo zaplakala sam. Plakala sam dugo i do onih najdubljih suza. Imala sam osjećaj da na mojim grudima spava sva nakupljena praznina ovoga svijeta. Štoviše, imala sam osjećaj da sam najpraznija osoba na ovome svijetu. A potpuno nepravedno, bila sam uvjerena da sam emotivno punija od drugih ljudi i da sam oduvijek bila sretno lice, lice kojim bi svi ljudi voljeli biti okruženi. Danas, ne znam, nisam više tako sigurna da li sve te ljude oko sebe uopće i želim.

Dogodilo se i sljedećeg dana. Ovoga je puta bilo puno jače, puno snažnije. Uz prazninu i val, uhvatila me i iznenadna bol na predjelu vrata. Nije popuštalo. Neko vrijeme nakon toga vrat mi se potpuno ukočio. Postala sam nervozna i plaha. Dogodilo se to dok sam bila na jednom eventu. Nekoliko velebnih prizora, još par usputnih ženskih poljubaca i već za nekoliko minuta bijah u detalje upućena kako u realne, tako i u one imaginarne verzije života svojih (ne)prijatelja, mnogobrojnih poznanika ali i mnogih mi nepoznatih ljudi. Saznah sve, čak i previše. Kako žive, kamo putuju, šta rade, s kime se druže, šta vole, koga vole i ono bitnije, koga ne vole. Komentar udijelih samo najbližima, preko ostalih tek pogledom preletih. Brzo, automatski, ne razmišljajući puno o slikama i riječima koje su odjekivale prostorijom. Minutu dvije nakon toga isključih se. Valjda od preplavljenosti tom rijekom ljudi. Osjetih kako lebdim iznad svoga tijela i promatram svoje aparatićem natečene usne. Još jednom pogledah lica oko sebe i tada napustih prostoriju bez ijedne riječi. Sama od sebe. Ranije to nikada nisam učinila.

Poanta? Polako, stići ćemo do nje.

Posljednji put kada sam ljude koje ni ne poznajem tako dobro preplavila bujicom riječi, bio je ujedno i dan kada sam shvatila da me društvo u kojemu sam odrastala učilo da se trudim svidjeti svakome, bez obzira sviđa li se ta osoba meni ili ne. Prvi put kada sam osvijestila da poštovanje koje ljudi danas gaje prema meni nisam stekla tako što sam se neprestalo hihotala i zavodila ih svojim životom, već tako što sam im dopustila da potpuno sami, kroz moju osobnost, riječi i djelovanje zaključe kakva sam ja to zaista osoba.

Od posljednje boli u vratu prošlo je otprlike tri mjeseca. Toliko mi je ujedno trebalo vremena da se u potpunosti ispraznim, da do kraja skinem sa sebe sve one fine nakupine kurtoazije i međusobnog veličanja, i da ljude kojima sam okružena upoznam sa jednom novom verzijom Ingrid, pročišćenom verzijom, nekima dosadnijom, ozbiljnijom možda ali nadasve stvarnijom.

Rekla bih to ovako, svladala sam umijeće vlastitog samozavaravanja, vlastite potrebe da na pozlaćenom tanjuru neprestano ljudima serviram sebe. Gdje i kada god stignem. Eh, da mi je netko prije nekoliko godina rekao da bi se od one hihotave, nesigurne, glasne i prgave djevojke koga je zbog toga jer još nije znala tko je, i koja je ljude oko sebe davila svojim sumnjama i filozofijama mogla, kada bi to željela, pretvoriti u mirnu ženu koja nikoga više ne pokušava uvjeriti u ništa, i koja više nikoga ne davi sobom, (ne računajući svoje ukućane :) ) rekla bih mu da je lud.

Punoća života dolazi kada shvatiš da nisi lud ako nemaš potrebu podvaljivati svoj životni put kao jedini ispravan. Punoća duše dolazi kada se prestaneš ispunjavati praznim stvarima, praznim ljudima i nadasve praznim pričama.

…

Izvorni tekst pročitajte ovdje,  na blogu Ingrid Divković. 

O autorici:

Ja sam ono što nikada ne biste pretpostavili. I nisam, ama baš ništa od onoga što bi se moglo reći na prvi pogled. Po struci profesorica, po sudbini spisateljica, po životnom opredjeljenju sanjar i borac, s naglaskom i u isto vrijeme.

Osim na blogu, Ingrid pratiti možete i na Facebooku te Instagramu.