Skandalozna izjava ministra Kujundžića o tome da "nitko nije dovoljno bogat da izliječi svu djecu" samo se nadovezala na ostale ministrove izjave, kao i na njegov cjelokupni mandat i položaj u Vladi
Doduše, nije ovo prvi puta da se ministar zdravstva našao pod povećalom javnosti, ali najnovijom izjavom kako "nitko nije dovoljno bogat da izliječi svu djecu" samo je napravio novu recku na svom sve duljem retoričkom nizu.
Kujundžić se, naravno, pravda da mu je ta izjava izvučena iz konteksta. Pa ipak, kad se ova najnovija tvrdnja koja je razbjesnila dobar dio javnosti stavi uz bok nekih prethodnih, tada dobivamo gotovo jedinstvenu mješavinu u ovoj inače, po mnogo čemu jedinstvenoj Vladi.
Mješavinu socijalne neosjetljivosti, retoričke razbarušenosti i najgore, političke irelevantnosti.
Istina ga neće spasiti
I teško je više reći kako Kujundžiću treba pristupiti: kao političaru koji govori što mu je na umu, bez obzira na posljedice; kao ministru koji ispaljuje izjave neprimjerene za funkciju koju obnaša; ili kao o članu Vlade u kojoj praktički nema nikakav utjecaj?
Ono što se čini kao Kujundžićeva spontanost i iskrenost možda bi se mogla honorirati u eri političkih licemjera. Pa tako ministar zdravstva javno ispaljuje da nema novca za liječenje sve djece, jer priznaje kako je on naprosto limitiran fiskalnim ograničenjima. On misli da je to istina i da ga ta istina može spasiti.
Koliko god skandalozno zvučalo.
Zatim, u eri odlazaka liječnika iz Hrvatske, Kujundžić na javnom skupu izjavi kako "jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 liječnika". Jer, ohrabrenje vrijedi više od liječenja. Što je opet točno u sustavu koji je praktički bankrotirao i u kojem pacijentima ne preostaje ništa drugo nego molitva.
A tu je i ona izjava, prepisana od nekih članova bivših Vlada, kako je mobitel luksuz kojeg valja oporezovati čime će se spasiti zdravstveni sustav.
Kujundžić govori često i još češće ne zna što govori.
Neosjetljiv s izjavama
Postavlja se, dakle, pitanje može li u Vladi sjediti ministar koji je tako neodgovoran u izjavama, neobavezan sa činjenicama, neosjetljiv na posljedice svojih izjava.
Pa ipak, mnogo je važnije pitanje može li u Vladi sjediti osoba koja se ne može izboriti za bolji status svog resora.
Mnogi mu nabijaju na nos činjenicu da Hrvatska može kupovati borbene avione, plaćati povlaštene i braniteljske mirovine i uzdržavati tisuće uhljeba na svim razinama, kao što je to danas učinila stranka Pametno, ali nema za liječenje bolesne djece.
No u tome i leži problem: Damir Krstičević se može izboriti za borbene zrakoplove i višemilijunske sumnjive natječaje, Tomo Medved se može izboriti za veće financiranje branitelja, Gabrijela Žalac se može izboriti za sumanuto zapošljavanje i tako dalje.
Ali Milan Kujundžić se očito ne može izboriti za bolje zdravstvo.
Ne uzimaju ga ozbiljno
Pritom skače sam sebi u usta. Pa u svibnju poručuje kako neće biti poskupljenja dopunskog osiguranja, da bi u lipnju otvorio i tu mogućnost. Ili u rujnu najavljuje uvođenje poreza na luksuz iz kojeg bi se financiralo zdravstvo, pa ga ministar financija Zdravko Marić demantira.
On, dakle, nema pojma odakle bi krenuo. Jer ga očito u Vladi nitko ne uzima previše ozbiljno.
A sve to opet je sumirano u njegovoj legendarnoj izjavi povodom godišnjice Vlade: “Ja mogu reći da nisam puno napravio, a niti ću napraviti puno u skoroj budućnosti".
I kome treba onda takav ministar? I to na čelu onoga što bi se u svakoj normalnoj Vladi smatralo najvažnijim resorom?
Ne zna što govori, ne zna što radi i ne zna odakle bi krenuo.
Kao što se to, uostalom, vidjelo u najnovijem debaklu s prijavom za Europsku agenciju za lijekove.
Doktrina šoka
Je li Kujundžić ovdje da nas utješi, da nas šokira, da nas suoči s grubom istinom, da nas uputi na svećenika, da nas uvjeri u svoje dobre namjere ili da nam poruči kako on zapravo ništa nije kriv?
Nikakve koristi mi od takvog ministra nemamo.
Ono što je u sustavu bilo loše sad je još gore. Ono što je krenulo na dobro, neminovno se pokvarilo.
Kujundžić misli da je zdravstveni sustav zapravo dobar, samo mu treba više novca. Ali taj novac odlazi na obranu, vojsku, branitelje, birokrate, uhljebe, u neke druge HDZ-u važnije resore ili u ruke nekih drugih, politički utjecajnijih ministara.
Mora se priznati da je zdravstvo vjerojatno najgori resor kojeg neki ministar može dobiti. Neracionalnost sustava, dugovi, troškovi, odljev liječnika i nezadovoljstvo građana kronične su boljke koje dodatno pogoršavaju nezainteresirane Vlade stavljajući na čelo tih resora slabe ministre.
One koji nemaju političku težinu, nemaju potrebna znanja, bazičnu pristojnost, kao ni mjeru u javnim istupima.
Kujundžić, nažalost, nije iznimka, već je postao pravilo u Plenkovićevoj Vladi. I tražiti njegovu odgovornost nema previše smisla bez traženja odgovornosti Vlade koja ga kao takvog drži na plaći.
"Nitko nije dovoljno bogat da izliječi svu djecu", ali je Hrvatska uvijek dovoljno bogata da podržava ovakvu politiku.
