Ne jednom me upravo taj humor iščupao iz najdubljih crnila i ništavila i spasio da ne potonem do kraja. Da ne dam životu da me i ižvače i ispljune, dovoljno je samo potonje.

Oni koji me znaju i mimo bloga, interneta i ostalih virtualnih sfera, znaju da sam se u životu nagutala govana. Naravno, to ne znači da sam zbog toga privilegirana krava i da bi mi se trebalo klanjati ili nešto takvo, jer svi mi dobijemo kroz život porciju govana. Neki manje, a neki više. Ovisno kako nam grah (ili govno) padne.

Kuham ovaj tekst već nekih desetak dana, nakon jednog preružnog događaja koji mi se dogodio. Naime, znate onaj moment kad ste u javnom prijevozu stisnuti kao sardine i ne možete se pomaknuti, a morate na posao/fax/trening i ne zanima vas što u rebrima obavezno u osam ujutro imate ručku kolica neke bakice koja u 8 ujutro mora na plac (!), kroz svoje slušalice na maksimumu čujete najnoviji (s)hit radio, neka cura vam nove tenisice buši potpeticom i OK, ako imate sreće barem vam se ispriča zbog, jelte, gužve.

I tako neki dan, stisnulo me sa svih strana, ali nije me bilo briga jer obično bih izašla stanicu ili dvije ranije, samo da me se ne stišće i da mogu malo više hodati. Ovaj put tijelo i obaveze nisu pitali pa je javni prijevoz bio nužno zlo sve do mog stana. Nekad u tim istim javnim prijevozima sretneš ljude koji nose lajsne, parkete, okvire, raznorazne čvrste predmete koje baš tad, kad je najveća gužva, moraju još ugurati i u tramvaj ili autobus.

A nekad ne skužiš da postoje još neki čvrsti predmeti koji se nađu u tim gužvama. Predmet ili ne, prošli tjedan odradila sam dobar dio vožnje tramvajem s naslonjenim tvrdim kurcem na dupetu. Oprostite na izrazu, ali svaki deminutiv ili eufemizam ovdje bi bio nedoličan jer situaciju ne možeš uljepšati.

Samo sam htjela doći doma i zaboraviti na tekst kolege Vojislava Mazzocca koji me potresao za jedno šest života, a komentari ispod istog ostavili su me bez teksta.

U članku Vojislav prenosi ispovijest muškarca kojeg je u djetinjstvu seksualno zlostavljao svećenik. I sada, nekoliko desetaka godina kasnije, na tu su se tragediju nalijepili ljudi s komentarima da je “mali sigurno uživao”, “pružao usluge”, “pa kako jadan i glup nije reagirao ranije” i sličnim odurnostima.

ANA KOLAR Kako je kad potisneš i ne sjećaš se polovice svog života

Preletim ja te komentare, zatvorim laptop, krenem doma… I osjetim što sam osjetila u tramvaju. U šoku stavim na Twitter što mi se dogodilo, u svom polusarkastičnom stilu (jer nisam znala bolje u tom trenu), i dočeka me neočekivano. Osim što se tako nešto događa na gotovo redovnoj bazi i mnoge žene i djevojke su to u raznim periodima života doživjele, neke i više puta, opet nailazim na odvratne komentare nalik onima ispod Mazzoccovog članka.

Da sam uživala, da mi se konačno netko poveselio, a da nije pas, da zašto nisam ovo ili ono… Jer, naravno, svi su pametniji od mene.

I svi su pametniji od dječaka koji je godinama bio seksualna igračka nekom svećeniku. Ili pak svi znaju bolje od žene koja je godinama trpjela batine pa je konačno smogla snage i hrabrosti i napustila zlostavljača. Svima je jako zabavno napisati kako bi se bake veselile tvrdom kurcu, a ja sam nezahvalna. Pa red šala na temu prostitucije, impotencije, javnog prijevoza i javnih ustanova…

Nekako sam sigurna da nije jer ipak živimo u zemlji gdje je “dvostruki kriterij” najučestaliji horoskopski znak.

Dokle god smo u stanju omalovažavati žrtvu i njenu patnju, nešto s nama opasno ne valja. Za početak, nismo dovoljno empatični i suosjećajni, a pritom smo i prokleto naivni jer svojim ponašanjem odajemo poruku da mislimo da se tako nešto događa drugima. Da smo mi i naši bližnji sigurni od ikakvih zala i nepravde.

Nije da ikome želim nesreću ili da bi me veselilo da se još nekome dogodi ono što se dogodilo meni (ili gore), ali voljela bih da se ti isti veliki komentatori, najpametniji i najšaljiviji, prije ikakvih komentara zapitaju kako bi njima bilo da se uz njih u pola bijela dana netko trlja ili kako bi im bilo da imaju 13 godina, a lokalni svećenik njihova mlada tijela koristi za svoje pražnjenje?

Vjerojatno to ne mogu ni ne žele zamisliti, povraća im se od same mogućnosti takvog nečeg. E, pa onda neka još na sve nalijepe da “im se to sigurno sviđa i da uživaju”.

Do idućeg puta, čuvajte se!

Zagrljaj,

A. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.