To nisu žuljevi, to su doslovno rupe. Razmišljam što da iskombiniram s ružnim japankama koje nosim samo do trgovine, a do trgovine nosim odjevne kombinacije u kojima ne bih voljela da me itko vidi. Nemam ništa drugo od ljetne obuće jer nisam preselila stvari od posljednje selidbe. Nedavno sam u trgovini srela prijateljicu koja mi je rekla da izgledam kao seljanka. Na nogama sam imala te japanke. Mazohistički se odlučujem da ću ipak obuti tenisice i lažem sama sebe da će flasteri biti od neke pomoći.

Za nekoliko minuta, u poštu ulazi moj najbolji prijatelj. Znoj se cijedi s njega i sve što želimo je hladno pivo. Mi smo iz malog grada i navikli smo na gotovo sve. U velikim gradovima ljudi često ne obraćaju pozornost jedni na druge, u malom gradu si često na tapeti. Osobito ako si drugačiji. Mi smo navikli na sve pa i na to da drugi znaju što je bolje za tebe, na to da te odmjeravaju i ogovaraju i na to da su ljudi često nevjerojatno konzervativni. Ovo posljednje sam uvijek nekako vezivala za starije ljude. Pokušala sam ih nekada opravdati time što su odrasli u nekim drugim vremenima i trudila sam se što manje slušati o tome kako za njih nisu normalne istospolne zajednice ili kako nije normalno da žena bude ćelava i istetovirana.

Uvijek smo bili među cool ljudima, moj najbolji prijatelj i ja. Ti su ljudi nerijetko bili kreativni, razmišljali su na normalan način i nikoga nisu osuđivali. Kada se krećeš među takvim ljudima, i kada napustiš svoj i preseliš se u neki veći grad, zaboraviš da postoje konzervativni (mladi) ljudi. Zaboraviš na to sve dok se ne dogodi neko sranje, a sranje se događaju često, samo što često ne čujemo o njima. Zaboraviš da živiš među mladim homofobima i samoprozvanim ustašama koji ne znaju vlastito pismo i razliku između je l’ i jer. Zaboraviš da živiš među divljacima, a onda isti ti divljaci odluče ubiti nedužno dijete nakon škole. Kasnije će se isti ti divljaci izvući s minimalnim ili nikakvim zatvorskim kaznama. Užasno je vruće i moj najbolji prijatelj i ja nikako ne bismo pričali o ovakvim temama jer prevruće je za teme od kojih ti se dodatno kuha mozak.

Živimo u malom gradu i česta je pojava da ti se netko neplanski pridruži na kavi. Srećemo dvije prijateljice koje nam se pridružuju za stolom. Jedna od njih završava studij sociologije i govori nam o svom znanstvenom radu i anketi koju je provodila kako bi dokazala nekoliko hipoteza o stereotipima. Iako je zadnje što u trenutku odmora i uživanja u pivu želim čuti to da 90 posto maturanata u stručnim školama ne zna što znači apstinencija, postavljam joj potpitanja jer ipak želim znati u kakvoj to sredini živim.

Saznajemo još mnoštvo informacija koje možda i nisam htjela čuti, no sada sam sigurna da nisu bile suvišne. Doma sam otišla pomalo potištena i u šoku. Pitala sam se što će biti s našom državom, s našom djecom i budućnošću ako mladi „intelektualci“ misle da se žena mora šminkati svakoga dana te da je muškarac taj koji odlučuje o svemu? Užasno je vruće, a ja se trudim ignorirati bol i pulsiranje u petama. Ulazim u stan, izuvam tenisice i čarape. Opet krv na flasterima. Sjednem, onda, za stol i pomislim kako imam oca koji je liberalniji od većine vinkovačkih maturanata. Još sam u osnovnoj školi mislila da ne pripadam ovom gradu, sada sam u to uvjerena.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Zaljubljena u riječi, filmove, knjige, prirodu i glazbu. Prijatelj svih.