Nemate čime platiti zdravlje? Što se njih tiče - krepajte

Kad je 2007. godine izašao ‘Sicko’, dokumentarac Michaela Moorea, bili smo zatečeni, šokirani. Znali smo da je zdravstveni sustav u moćnoj i razvijenoj Americi okrutan i neljudski, ali ‘Sicko’ je do srži ogolio realnost, brutalno i bez uljepšavanja nam pokazao kako američko zdravstvo uništava ljude, tjera ih u bankrot, ubija bezosjećajno i polako. Ako imaš novac, imaš i zdravlje. Nemaš novca – krepaj. Ma to je Amerika u kojoj je glavno mjerilo ljudskog postojanja lova, tješili smo se, kod nas se to neće dogoditi, u Hrvatskoj stvari ipak drugačije funkcioniraju.

Jedanaest godina kasnije možemo se tješiti još samo slabašnom činjenicom da situacija kod nas nije tako drastično otišla u krajnost. Ali je otišla. Od solidarnog zdravstvenog sustava dostupnog svima došli smo do deklarativne solidarnosti u kojoj svakim danom sve više toga moramo kupiti. Sitnim koracima, okolo naokolo, nama pred nosom, zdravstvo su umnogome učinili robom koja ima svoju cijenu. A svi znamo da je roba na prodaju dostupna onima koji je mogu platiti. Ostali u nju mogu samo gledati. Ili u ovom slučaju – krepati. Posljednji primjer je lijek Xeloda koji su pacijentice s metastatskim rakom dojke dobivale besplatno, a od 1. ožujka ga moraju nadoplaćivati 370 kuna.

Riječ je o lijeku koji zaustavlja rast stanica karcinoma i oboljelim ženama život znači. Ženama koje nisu izmučene samo bolešću, nego su i zbog dugotrajnih bolovanja financijski iscrpljene, a mnoge od njih i egzistencijalno ugrožene. Pretvorili su nas u nakaradnu državu u kojoj se na takvim ženama zarađuje, gdje bolesni moraju plaćati za pravo na život. Pretvorili su nas u ono čega se čak nismo ni bojali, jer nismo mislili da je to moguće. S nazovi demokracijom i ljudskim slobodama došla je i njihova sloboda da naše živote stave u sustav ponude i potražnje. Živimo vrijeme vrhunca ljudskih sloboda, a nikad nismo bili veći robovi. Nemate s čime platiti svoje zdravlje? Što se njih tiče – krepajte.