Slučaj prvi - godinama iz ureda premijera nestaje novac za fiktivna putovanja.
Slučaj drugi - šef državne tvrtke optužen za primanje mita nakupio je gomilu nekretnina.
Slučaj treći - državna tajnica umjesto da se bavi svojim poslom, poziciju koristi za pogodovanja.
Slučaj četvrti - gradonačelnik ima stanove, namještaj i satove koji višestruko prelaze njegova primanja.
Slučaj peti - načelnik male općine koristi prenamjenu prostornih planova kako bi višestruko povećao vrijednost obiteljske imovine.
Da ne idemo dalje... Ovih pet slučajeva imaju jedan zajednički nazivnik - nedostatak kontrole. I to na svim razinama, institucionalnoj, političkoj i građanskoj. U Poreznoj upravi nije se upalio alarm za nesrazmjer imovine, Uskok i DORH su, osim u jednom slučaju, reagirali s godinama zakašnjenja ili nakon medijskih otkrića. Na političkoj razini, u vladajućim strankama, nema provjera i postavljanja ljudi koji su dokazano pošteni. Nema biranja najboljih, nego se na funkcije postavljaju ili zaslužni ili po stranačkom ključu.
Antikorupcijski programi ispadaju lijepa slova na papiru za pohvaliti se Europi. Nema raskida koalicija, nema zabrane kandidiranja. I na kraju, pali smo i na građanskoj kontroli. Većina birača dopušta korupciju iako su deklaratorno protiv. Skloni su, dijelom i zbog ranije navedenih razloga, ne vjerovati sudu i institucijama.
Ako je “pao” onaj kojeg simpatiziraju, ako je njihov član, ako od njega imaju koristi, spremni su ih i dalje podržavati. I tako se vrtimo u začaranom krugu nepovjerenja i urušavanja društva. Gospodarske reforme su svakako potrebne, ali razbijanje tog začaranog kruga je preduvjet svih preduvjeta za pošteniju i napredniju zajednicu s jednakim uvjetima za sve. Bez toga nema ni jakoga gospodarstva ni jakog rasta plaća.
U EU smo na začelju, prestigli su nas i Rumunji. Hoćemo li čekati da nas prestignu i Bugari ili ćemo se probuditi?
