Sjedim u udobnom naslonjaču svog, teško mi je priznati, neskromnog doma. Slash u kutu dnevnog spava u svom krevetu. Kava na stoliću ispred mene iako više imam naviku kuhanja iste, nego ispijanja. U pozadini radijski voditelj vodi neki dnevni kviz, odgovoriš na jedno pitanje digneš pola plaće radnice u kvartovskom marketu. Diplomski se hladi u referadi čekajući službeni datum obrane. Ovo je jedan od trenutaka u životu kad sam svjesno uzela pauzu od jednog dana da se posvetim sebi. Jedan od trenutaka kad shvaćam da nemam što raditi i mogu radit što god poželim, doslovno. Tako oslobađajuće. Tako zastrašujuće.

Lažem da nemam baš nikakvih obaveza jer da se uhvatim pisanja „to do“ liste počela bih s pripremom ručka, do pospremanja preko dovršavanja druge kolumne i još bar dvadeset sitnica – koje su u globalu života tako nebitne. Ono što je bitno, i zastrašujuće je spoznaja da nije niti prvi siječanj, ni ponedjeljak ni drugi imaginarni idealan dan za početi ispočetka...

Ako se osvrnem retrospektivno, posljednja tri mjeseca (meni je broj tri doslovno sveti gral brojeva – ni previše, ni premalo; otac, sin, duh sveti i te spike) mogu podijeliti na tri (!) razdoblja koja smatram krucijalnima za shvaćanje kad je i je li uopće vrijeme za krenuti dalje, od starih navika, partnera, poslova, prijatelja, svega onoga što smo jednostavno s vremenom – prerasli. Vrijeme za krenuti dalje – od sebe kakvu poznajem(o).

Sve je super, sve je za pet

... tako je izgledao moj mindset krajem svibnja, početkom lipnja. Prelomila sam sa sobom neke krucijalne aspekte života, činjenica da je faks pri kraju nikad nije bila bliže, ljeto je na dohvat ruke, bila sam si sva super. Jedini problem je bio što se ta promjena dogodila doslovno od danas do sutra, da ju uopće racionalno nisam uspjela procesuirati.

Činjenica je da se možeš probuditi i biti nova osoba s novim pogledima na svijet, samo što taj osjećaj ako nema točno definirano uporište ima rok trajanja. Meni je početni zanos trajao do povratka u Poreč. Nekima je turistička destinacija, (ružne) plaže i solidna hrana. Meni je, pri ulasku poslije Varvara (Google maps), Poreč mučan osjećaj u želucu koji traje gotovo šest godina. E, sad jedna pametna – a zašto se vraćaš negdje ako ti stvara mučan osjećaj? Jer sam mazohist. There I said it! Ako kroz par godina mislim pisat romane bol i drama mom životu su neophodni pojmovi egzistencije i inspiracije (bili).

Vratimo se na identitetske mučnine – svatko ima mjesto, grad, kafić, lokaciju uz koju ga vežu emocije da kad je tamo više nije ona osoba koja je drugdje, već se neprestano identitetski vraća u prošlost, barem jednim dijelom sebe. To je meni mjesto u kojem sam odrasla, mjesto čiji ljudi vide neku drugu mene od prije desetak godina koja poprimi svoj oblik jer je nova osoba u stvaranju još uvijek labilna da se uspije othrvati starim obrascima na koje je navikla.

Primjerice, šest godina je prošlo otkako sam se odselila i nemam nikakav doticaj sa susjedima, prijateljicom koja je rodila nedavno i pitanjem „Šta ćeš (i kad) jest?“. Moj novonastali mentalni sklop više organski ne može podnijeti taj odnos roditelj – dijete u kojem
je mlađa osoba (za)uvijek tretirana kao trogodišnjak. Ne znam je li to istarski konzervativizam (okej da, Istrijani su tolerantni prema nacionalnim manjinama, pravima drugačijih i slično, ali nedaobog da ti se mala uda za onog tamo iz sela s kojim je cijelo naše selo u svađi jer apokalipsa će danas ili molim da se imovinske kartice i prezimena bogatih obitelji poklapaju za nastavak autohtone istarske loze, obiteljske i vinarske) ili kompletno balkanski mindset „živjet ću sa starcima dok netko od nas prvi ne umre“, no ponavljam – moje biće takve ekstreme koji dugoročno vode negativnim rezultatima ne može podnijeti jer smatram da je život pod nečijom opresijom, bila ona obiteljska ili društveno uvjetovana, osuđen na uništavanje svakog iole ambicioznog atoma u osobi koja želi
više jer „dok si pod mojim krovom...“.

Dvadeset i šest dana, četiri knjige, dva napadaja panike i kratkoročna anksioznost doveli su do saznanja da kad se probudiš kao nova osoba moraš skupit muda da tu novu osobu dovedeš na neku pristojnu razinu daljnjeg rasta. Nemam djece pa neću povlačit paralelu s odgojem djeteta, ali ću povući s odgojem psa (i ne, ne mislim da kućni ljubimac može zamijeniti dijete) – kad gradiš novu osobnost na krhotinama stare da se zadrži samo ono što je dobro dođe vrijeme kad je potrebno - umrijeti.

Kontempliranje o životu i smrti 

Jednostavno je, bez smrti nema života i rasta. Ono što nije jednostavno će svjesno umrijeti. Nakon dva mjeseca skupljanja fragmenata onog što smatram svojim vrlinama, skupljanja sjećanja što zapravo želim od života i koji su to snovi koje želim ostvariti te skupljanja sve moguće negativne energije oko sebe počevši s upitima „A što ćeš sad kad završiš fakultet?“ i odgovora koji sama kod sebe prezirem „Ne znam...“ jer uvijek moram sve znati, i ova sloboda je nekad doista zastrašujuća, mazohist i control freak, pa sve do kontempliranja kako ovaj završetak fakulteta čak i je kraj jedne ere.

Ere od desetljeća. Sjećam se u magli da mi je nakon niti jednog polugodišta u ekonomskoj sinulo kako „nisam za to“, što god to tad bilo – računovodstvo primjerice, fuj. No, voljela sam pisati, čitati lektire, Kafku... Zato jer sam voljela hrvatski zato sam ga u trećem (!) srednje na polugodištu imala – nedovoljan (1)! Jer kad nešto volim, onda radim sve što je povezano s tim područjem, ali ne izvršavam obaveze koje bih trebala jer u mojoj glavi su te obaveze dosadne, primjerice učiti teoriju ruskog realizma.

Više su mi se sviđale razvratnice poput madam Bovary i maštanje kako ću jednog dana stvarati vlastite fiktivne svjetove pa nek se ljudi pitaju je li to stvarno ili samo u mojoj glavi. Kad bi me netko u ovom trenutku pitao kako sam provela srednjoškolske dane jedino čega se sjećam je životni stil s nazivnikom sex, drugs & rock n roll kojeg se, ako sagledamo realno, uopće ne bih trebala sjećati. No upravo takav život, na rubu društvenih normi me činio živom i dopuštao da svaki dan živim punim plućima s pogledom prema naprijed, daleko od onog dosadnog računovodstva.

Završetak srednje označavao je jednu smrt, jer nisam uspjela upisati novinarstvo na preddiplomskom. Morala sam umrijeti da se mentalno pripremim kako me čekaju tri (!) godine na fakultetu u koji nisam uopće upućena i niti nisam željela studirati tamo neke
kulturalne studije. Danas, kad bih se vraćala u trenutak upisa, svaki put ispočetka upisala baš te kulturalne studije koje nitko ni sad ne razumije u potpunosti.

Kraj preddiplomskog, vrijeme za upis tog prokletog novinarstva. Ako mogu izdvojiti jednu vrlinu, koja je nekad i mana, to je – upornost. Kad nešto zacrtam, to je moje i nema daljnje rasprave, ako ne u ovom trenutku onda kad bude pravo vrijeme, ali nema odustajanja.

Upis novinarstva, prva ispod crte. Šok, nevjerica i smrt jer još uvijek ne želim plaćati zdravstveno. Umjesto da budem tužna zbog sudbe klete, pila sam koktele u kvartovskom kafiću i razmišljala o zdravstvenom. Što ti je odrasli život!? Međutim, sudba kleta je ipak odlučila da je vrijeme da se ostvari cilj da upišem to famozno novinarstvo.

A na prvoj godini diplomskog studija novinarstva – cijela godina posvećena teoriji kulturalnih studija! Živote ironijo!

Naravno da sve to što me stvarno zanimalo nisam učila, pa sam kod navodno najstrožeg profesora izašla na posljednji rok posljednjih rokova da testiram jesu li me kulturalni studiji ičemu naučili, imam li možda više sreće nego pameti!? Profesor kaže da to bio najbolje riješen ispit na roku, skoro i na godini. Taj isti profesor je mentor mog diplomskog rada. Jer pomicanje mojih intelektualnih granica kod (naj)strožih profesora je moj hobi. Drugi je dokazivanje da se mogu izvući iz svake situacije koju si sama stavim „za vrat“.

U ponedjeljak, 3. (!) rujna u deset sati ujutro, kad sam dobila mail „Kolegice, čestitam na radu, odlično!“ nakon pet sati čekajući na ničijoj zemlji zvanoj Bajakovo, nakon jedne večeri provedene oči u oči i isključenog mobitela, nakon jedne „možda mi nismo za ovo“ poruke, nakon iskopanog groba, nakon pronađenog mira u kaosu života proglasila sam vlastitu smrt i odlučila zauvijek zakopati prošlost.

Jer ja doista više nisam za – ovo: za prosječnost, za zavaravanje da sam osoba koja nisam, za propuštanje ostvarivanje vlastitih snova jer mi kronično nedostaje vjere u samu sebe, za površna prijateljstva, za kreativnost koja mi ne budi glad, za neke čudne definicije ljubavi koje s tim pojmom veze nemaju jer su leptiri odavno umrli... Za sve ostalo što nije točno onako kako sam zamislila. Jer život u mojoj glavi je poprilično jeben, i znam da će biti još bolji u stvarnosti.

Život nakon smrti

...stvarno postoji. Jednako kao što ne postoji taj idealni trenutak za krenuti naprijed, 1.1, ne postoji ni idealan trenutak kad ćemo svjesno odlučiti da je vrijeme da umremo. Ako misliš da ćeš sad umrijeti jer nemaš pametnijeg posla, nećeš.

Morbidno je, no nema spektakla, nema svjetla na kraju tunela. Nema ničega. Nema ni boli, samo praznina koju su do jučer činile loše navike, društvena uvjerenja i moralne prodike koje smo slušali, ljudi koji nas ne razumiju...

Morbidno je, no ako prihvatimo smrt kao neophodan čin za nastavak života, jedino tad daljnji život može imati bolji smisao od prethodnog. I tako u krug. Dok ne dođemo do trenutka da je vrijeme za fizičku smrt. Jedino što sam uvjerena da nakon svih prethodnih smrti ta će nas najmanje boljeti jer smo u međuvremenu živjeli.

Smrt, točnije prekid sa životom koji smo do sad poznavali daju nam snagu da doista počnemo živjeti, daje ti šansu da se rodiš kao netko drugi – baš ona osoba koja bi trebao biti.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.