Uvijek sam, ali u posljednje vrijeme pogotovo, svjedok tvrdnjama ljudi kako ih tuđe mišljenje uopće ne zanima. Svi žive svoj život, ganjaju svoje snove i ne zamaraju se što će netko njima poznat ili nepoznat misliti o njima. I to je kao super. S druge strane, isti ti ljudi zamaraju se s određenim ˝očekivanjima˝ okoline u kojoj žive.

Potpuno te briga za mišljenje drugih ljudi, ali ako si žena i netko ti kaže zašto još nisi rodila nastane raspad sistema. Ti si sam sebi dovoljan i mišljenje je kao dupe - ima ga svatko.

E sad, naravno da je prva situacija češća. Žene su od društva uvijek više na udaru idiotskih pitanja i očekivanja. Treba li se žena osjećati manje vrijednom zato što nema dijete? Pa to je odgovor uvijek NE, osim kod primitivnih ljudi koji žive u vremenu špilja u kojima je toljaga bila najbolji muškarčev prijatelj i žena je služila kao rasplodni organ koji će stvarati nove male vlasnike toljage ili one koje će biti na drugoj strani te toljage.

Mene ne muče toliko nečija očekivanja. Očekivanja namećemo sebi samima svakoga dana pa ih nekad ispunimo, nekad ne. I kad ih sami sebi ne ispunimo ne pravimo toliku dramu oko toga. Vraćam se malo na to da nikoga više nije briga za tuđe mišljenje. Ili barem tako svi govorimo. Ali, mišljenja sam da je to daleko od istine.

Ne možeš živjeti život neobazirući se na ljude oko sebe i ne razmišljajući kako tvoje odluke pa čak i životne ideje utječu na druge ljude.

Naravno da te mišljenje nekog koga ne poznaješ i tko tebe ne poznaje ne smije niti previše uzdići niti previše uništiti, ali takvi ljudi ti ionako ne bi trebali biti previše bitni. I onog trena kad takve ljude ne pustiš u svoj život oni nikako ne mogu biti krojači tvoje sudbine ili uzroci tvojeg lošeg raspoloženja.

U životu se trebaš okružiti ljudima koji te grade. Taj krug ljudi definitivno ne mora biti ekstremno širok. Zašto bi i bio? Ako stvoriš krug ljudi kojima vjeruješ i za koje znaš da je njihovo mišljenje konstruktivno za tebe i da ga daju samo kako bi tebi pomogli, nestaju sve brige oko toga što će neki nepoznati netko reći o tebi ili o načinu na koji moraš voditi život.

Možda sam ja lud, ustvari vrlo vjerojatno jesam, ali ja nikad ne mogu reći da me tuđe mišljenje ne pogađa. Pogodi me i mišljenje totalnih anonimusa. Ali me ne pogodi na način da će me slomiti. Imam jako uski krug ljudi kojima beskrajno vjerujem i čije mišljenje koliko god mi u nekom trenu ne bilo po volji znači iznimno puno. Ali to su ljudi koji isto očekuju i od mene.

To su ljudi koji me znaju i koji kad radim nešto krivo budu prvi koji će mi to reći. Ne zato što oni od toga imaju koristi ili zato što će oni time zadovoljiti svoje sadističke potrebe, nego zato što im je stalo do toga da se ja osjećam dobro i da ne radim glupe stvari koje će na kraju mene boljeti.

Sve te stvari nisu i nikad ne mogu biti zašto nešto nisam napravio jer to društvo očekuje nego zašto nisam nešto napravio znajući da ja to mogu i da bih istinski uživao u tome.

Želim li ja djecu ili ne, hoću li znati kuhati ili ne, hoću li raditi jedan ili drugi posao i jesam li više ili manje vrijedan ako jednu od tih stvari ne ispunim prema očekivanjima društva nije nešto što bilo tko može odrediti ili na to utjecati.

Ako ja znam što sam i kako želim voditi svoj život u najbitnijim stvarima života nitko me ne može pokolebati. I samo i isključivo u tom segmentu mogu reći da me mišljenje drugih ljudi ne interesira. U svemu ostalom sam maksimalno otvoren na sugestije. I kad bi tako svi razmišljali vjerujem da bi briga oko toga što društvo očekuje bila minimalna.

Generalno gledano društvo u cjelini i mišljenje mase rijetko kad je ispravno. U masi je jako puno ljudi koji ne razmišljaju svojom glavom i koji će se prikloniti mišljenju onog pored sebe bez obzira je li to mišljenje ispravno ili nije, ali je puno lakše prikloniti se većini i bacati drvlje i kamenje na manjinu nego obrnuto. Ali ako si imalo svjestan sebe ne moraš se prikloniti ni većini ni manjini već jednostavno biti svoj. A kad si svoj sve ostalo postaje nebitno.

Najveći klišej koji uvijek svi spominju kad pokušavaju razglabati o ovakvim temama jest onaj da moraš upoznati sebe, ali taj je klišej najtočniji.

Društvo je uvijek tu da nameće mišljenja koja vrlo često nemaju veze sa zdravom pameti, a samo na tebi je hoćeš li se prikloniti kolektivnoj svijesti ili se izdignuti i biti onaj posebni netko koji neće odgovarati većini, ali će odgovarati samome sebi kad se pogleda u ogledalu. Između ova dva izbora, ja ću uvijek odabrati kvalitetan odraz u ogledalu, a vi?

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.