On ne zna engleski i brojati, ali izgleda da će postati političar

Moj sin ima dvije i pol godine. Zna prepoznati slovo a, a od brojeva kopča samo kako izgleda nula. Ne zna brojati iako u rijetkim trenucima koncentracije uspije stići do broja četiri pravim redosljedom. Ne zna niti jednu riječ ni na kojem stranom jeziku. Doduše žestoki je kajkavac pa se to može uzeti kao poznavanje drugih jezika posebno ako se uzme u obzir da ja, a glavni sam mu jezični učitelj, kajkam jedino u zafrkanciji. Zna prepoznati sve boje, a vrlo je dobar i u raspoznavanju svih marki automobila. Super je u šutiranju lopte, a za sve ostalo što iziskuje motoričku spretnost, čak i uz bezgraničnu majčinsku neobjektivnost, je trapav. Pa opet ja o svom sinu mislim da je užasno pametan. Baš onako mislim to cijelim svojim bićem.

Ipak nerijetko nam se događa da se nađemo u nekom mama-djeca društvu u kojem je moj sin...hmmm, kako to pristojno reći? Recimo, najmanje obrazovan. Ne zna ni brojati na engleskom, glazbeni opus mu se vrti u upornom ponavljanju 'jinga-jaja, nema jaja', a ne zna recimo ni tečno reći da bi volio pohađati francuski vrtić. Na pitanja do koliko zna brojati tvoj sin ja se pravim gluha dok pelenaši oko mene uredno piče do deset. Što se tih verbalnih stvari tiče u posljednje sam vrijeme počela govoriti da mu ne gine politička karijera jer na svako moje pitanje odgovara protupitanjem. Jasne odgovore nikad ne daje. Primjer razgovora od jutros.

Pitanjem na pitanje njegova je taktika

- Gdje si mi sakrio ključ od auta, pitam smireno, a moj budući saborski zastupnik odgovara: Gdje sam ti sakrio ključ od auta? Ja ponavljam pitanje, sada malo nervoznije. Da, gdje si mi sakrio ključ od auta, a on će na to - da, gdje sam ti sakrio ključ. I tako može do sutra. Hvala bogu pa imam rezervni ključ.

Prije nekoliko tjedana moj sinčić i ja smo završili u jednom parku. Njemu sam malo prije te avanture kupila kinder-jaje koje mu se savršeno otapalo po prstima i učinilo ga neodoljivo musavim. Moj statki-musavi sin i ja smo tako zakoračili u park u kojem je već bila djevojčica otprilike slične dobi kao i moj sin. 

Pružila je ruke prema mom musavcu, instiktivno dječje želeći smazati njegovu čokoladu. Okrenula se prema ocu i oduševljeno mu obzanila da je to jaje. A on? Ozbiljnog pogleda kaže: Nije to jaje. To je egg. Moj zbunjeni sin pogleda mene pa se prodere iz petnih žila da je to jaje, a ambiciozni otac mu objasni da je za njega to možda je jaje, ali za njegovu kćer to je jaje-egg. Zlikovka u meni je u sebi umirala od smijeha s jedne strane, a s druge strane sam se zapitala je li ta ambicija možda i dobra. 

Tko zna da se možda malo više potrudim oko učenja engleskog već sada možda će moj sin za 16 godina znati odgovoriti na pokoje pitanje na državnoj maturi. Ja sam za sada nadu položila u učenje kroz igru i to na hrvatskom (s dozom kajkavštine). Što ja znam, možda sam fakat u banani, ali ja mislim da će naučiti engleski kad i svi. Možda će biti bolji, možda i ne, ali definitivno ne mislim da ćemo pomoći da sada zna brojati na engleskom do deset ili da zna pjevati Ringa raja na francuskom. 

Baš me briga i što ne zna čitati titlove. I to će valjda svladati kada dođe vrijeme. Ja jednostavno ne mislim da su dvije, tri ili četiri godine vrijeme za to. Ne vjerujem da će biti ni uspješniji, niti manje uspješan u životu znao to sada ili ne. A definitivno mi za ništa ne treba da se hvalim pred drugima kako moje dijete zna ovo ili ono. Sladak je, pametan je, beskrajno je šarmantan i apsolutno 'zavodi' sve oko sebe...meni je to sasvim dovoljno. A na kraju krajeva, ako ništa od gore spomenutoga ne savlada, za sada mogu reći da kao političar već može zarađivati za kruh.