Albrecht Weinberg umro je u 101. godini. Vijest je kratka, gotovo agencijska, kao da se jedan ljudski vijek, sa svim ranama i mrtvima, može zatvoriti rečenicom, datumom i dobi. S Weinbergom, međutim, nije otišao samo čovjek. Otišao je jedan od posljednjih glasova Europe koja nije smjela postati arhiv ni fusnota. Preživio je logore i marševe smrti; nacizam mu je oduzeo gotovo cijelu obitelj, ali mu nije uspio oduzeti dužnost da govori. Nakon desetljeća u Americi vratio se u Njemačku, ne da bi oprostom ukrasio tuđu savjest nego da bi govorio ondje gdje bi Europa najradije komemorirala bez posljedica. Ima ljudi koji ne žive samo svoj život: u sebi nose i nedovršene živote onih kojima je povijest uskratila budućnost, neizgovorene rečenice majki, očeva, sestara, braće i djece kojima nije bilo dopušteno ostarjeti. Weinberg je govorio učenicima jer je znao da se zlo najprije vraća tiho, ne u uniformi nego kao dosjetka, sumnja, nehajno “pa nije baš sve bilo tako”. Kad se takva rečenica udomaći u jeziku, ubrzo se pojavi i politika koja izgleda pristojno i govori “ono što narod želi čuti”.