Poruka ministra: Ako ne može drugačije, onda ćemo 'najbolje'

"S ovim znanjem krećemo u nov proces koji će biti najbolji", izjavio je ministar obrane Damir Krstičević uoči današnje sjednice Vlade na kojoj je poništen natječaj za nabavku ratnih zrakoplova od Izraela.

Ovaj proces, kako smo vidjeli i kako nam je to priznao i sam ministar, nije bio najbolji. Sad kad smo sve to uprskali, zamuljali i pošteno se blamirali, krećemo u proces koji će biti najbolji.

Treba li u to vjerovati?

U redu, retoričke vještine ministra Krstičevića do sada su prečesto padale na ispitu, pa bi možda i ovu izjavu o "najboljem procesu" trebalo uzeti s rezervom. Tko zna što je ministar zapravo htio reći? Ali rekao je ono što nas je zanimalo.

Prevareni na natječaju

Sad kad smo prevareni na natječaju, kad smo potrošili novac i vrijeme i energiju (i obraz) na organizaciju natječaja, kad smo kupili mačka u vreći, kad smo odbili druge ponude i ispali namagarčeni - a ministar odbacio svu odgovornost - sad bismo trebali krenuti u "najbolji proces".

Odnosno, tek sad krećemo u proces koji će biti "najbolji".

I odmah pitanje: hoće li taj proces opet voditi ministar Krstičević? S ovim ljudima? Uz pokroviteljstvo ove Vlade?

Ovo što se dogodilo s Izraelom ispao je tek nemušti pokušaj ubrzavanja posla po nižoj cijeni, uz puno nepoznanica za javnost, ali očito uz mnogo faktora koji su išli na ruku Krstičeviću. 

A sad, kad ne može drugačije, probat ćemo to obaviti "najbolje". Kad ne može drugačije, onda ćemo pošteno.

Vjerujemo li Krstičeviću?

Trebamo li vjerovati Krstičeviću da će sad biti sve savršeno? Da će sad biti najbolje? Da će sporazum uključivati sve osigurače u slučaju da dobavljač ne ispuni preuzete obaveze, kao što to nije uključeno u posao s Izraelom? Da Hrvatska neće izgubiti novac i vrijeme i obraz na idućem poslu? Da se neće opet osramotiti i da opet neće biti prevarena?

Je li uopće moguće nakon ovakve blamaže realizirati "najbolji proces"?

Naime, kad su ostali ponuđači vidjeli od koga su izgubili natječaj za avione, uz kakvu sramotu i diletantizam, zašto bi oni sada pristupili ozbiljno poslu s Hrvatskom? Zašto bi preuzeli bilo kakvu odgovornost, ako je nije preuzeo Izrael?

Ako Hrvatska nije bila sposobna kupiti najjeftinije avione, hoće li sada morati kupiti još skuplje?

Sigurne ruke

Ipak, ne moramo strepjeti, sve je u sigurnim rukama ministra Krstičevića. On nas je suvereno vodio u poslu s Izraelom, pa mu valja vjerovati da sada slijedi ono "najbolje".

Kao da smo se s Izraelom tek zagrijavali za ono što smo zapravo htjeli: dobiti američke F16 za triput veću svotu. Ili za ono što je zapravo htjela Amerika.

Damir Krstičević nije dao ostavku niti je dobio otkaz iz Vlade. Premda je neizravno priznao da posao s Izraelom nije baš najbolje prošao. Ali to je sada sve iza nas, idemo dalje u nove radne pobjede.

Na čelu s pobjedničkim ministrom. 

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.