Naravno da se Josipović u kampanji morao odreći Dejana Jovića. Nažalost, time je pokazao da se državotvorne dogme još uvijek čuvaju javnim spaljivanjem heretika.
Razumljiva je, u najmanju ruku, odluka Ive Josipovića da se odrekne savjetničkih usluga profesora Dejana Jovića.
Najmanje što mu treba u predizbornoj kampanji jest povezanost sa čovjekom koji je izazvao buru svojim znanstvenim člankom u kojem je doveo u pitanje liberalnost referenduma za samostalnost Hrvatske, pa makar to učinio 23 godine kasnije.
Pa makar Jović bio volonter, a ne stalno zaposleni savjetnik na Pantovčaku. I makar to učinio kao politolog, a ne savjetnik predsjednika Republike.
"Bila je to štetna i pogrešna izjava", objasnio je Josipović. Jasno je za koga je "štetna", no je li uopće smjela biti "pogrešna"?
Na stranu Josipovićeva reakcija, ali ovaj Jovićev slučaj otvara neka druga pitanja.
Pravo na mišljenje
U prvom redu, pitanje smije li savjetnik šefa države imati svoje mišljenje, a naročito smije li to njegovo mišljenje biti drugačije od predsjednikova.
Primjerice, Ivo Josipović je na Pantovčaku angažirao Stjepa Bartulicu, člana Opusa Dei, kao svog savjetnika za vjerska pitanja, pa se svejedno javno izjasnio protiv referenduma o braku i nitko zbog toga nije doveo u pitanje njegov deklarirani agnosticizam, kao ni svjetonazor bitno drugačiji od Bartuličina.
Zbog čega se onda Josipović ne bi razišao u mišljenju s Jovićem i svejedno ga zadržao kao savjetnika? Pa makar to bilo u tako fundamentalnom pitanju kao što je hrvatska samostalnost.
Uostalom, zadiranje vjerskih udruga i religijskih organizacija u pitanja obrazovanja, školstva, obitelji, kao i u sam Ustav, također predstavlja miješanje u fundamentalne vrednote svakog čovjeka, države i društva.
S druge strane, valja naglasiti da Dejan Jović taj svoj stav o referendumu nije iznio kao savjetnik predsjednika, nego kao politolog i stručnjak. On se ne mora poklapati s opće prihvaćenim stavom, ali on na njega ima pravo. Posao stručnjaka je da pišu ono što misle i ono što mogu potkrijepiti činjenicama, a ne ono što bi se moglo svidjeti javnosti. A najmanje političarima.
I tu je nastao "kuršlus". Josipoviću kao političaru je zasmetalo ono što misli Jović kao politolog, pa ga se zbog toga morao javno odreći u kampanji za drugi mandat.
Poruka stručnjacima
To je ujedno bila i poruka svim drugim stručnjacima, iz mnogih područja, da se ne miješaju u politiku, ako ne namjeravaju razmišljati kao političari. Odnosno, ako ne namjeravaju iznositi stavove koji bi se u datom trenutku, recimo predizbornoj kampanji, poklapali sa stavom većine birača.
I umjesto da se Jovićevo razmišljanje iskoristi kao podloga za polemiku i javnu raspravu, ono je gotovo s gađenjem odbačeno kao "antidržavno" i, u Josipovićevu slučaju, kao štetno u utrci za novi mandat.
Što nas, pak, dovodi do idućeg pitanja.
Je li državnotvornost dogma?
Smije li se taj referendum o samostalnosti propitivati s odmakom od 23 godine? Valjda su dva i pol desetljeća dovoljan period da se povede suvisla i neostrašćena rasprava o procesu raskida svih veza sa SFRJ. Da se raspravi ne samo liberalnost, nego i legitimnost tog referenduma: je li on on održan u normalnoj atmosferi, je li referendumsko pitanje ostavljalo ikakvu šansu za ostanak u federativnoj Jugoslaviji (nudio je samo konfederalnu opciju), ili je pak poslužio kao mehanizam za bijeg od Miloševića, kako se to sada nastoji prikazati...
Da stvar bude još bolja, dok smo tako osjetljivi na pitanje raskida državno-pravnih veza s jednom državnom zajednicom, na jednom državnom referendumu, već smo u međuvremenu uspjeli ući u novu zajednicu država, Europsku uniju. I to preko referenduma koji, političkim manevrom i prilagođavanjem Ustava i zakona, praktički nije dozvoljavao ishod drugačiji od predviđenog.
Pa valjda možemo pričati i o tome što je bilo 1991. godine.
Štoviše, atmosfera koja je sada dovela do Jovićeve smjene i javne osude neizravno čak i potvrđuje njegove teze o neliberalnosti referenduma iz '91. One su možda pogrešne, možda su promašene, ali možda bi ipak vrijedilo o njima raspravljati.
Ako ništa drugo, onda barem da se one argumentirano sruše njegove tvrdnje i potvrdi ispravnost referenduma o samostalnosti. Ovakvo panično bježanje od takvih pitanja samo jača argumente onih koji će ga dovoditi u pitanje. To je barem logično.
Nisu valjda temelji hrvatske državnosti toliko labavi da ih može uzdrmati jedan znanstveni članak Dejana Jovića?
Na lomaču s heretikom
I kad smo već kod toga, Dejan Jović nije nepoznanica. Njegove stavove o raspadu Jugoslavije, Oluji i drugim osjetljivim pitanjima napadali su mnogi kritičari, upravo je Jović godinama glasio kao slaba točka šefa države po kojoj valja udarati, pa Josipović sve dosad nije prekinuo savjetnički odnos s njim.
U predizbornoj kampanji si taj luksuz nije mogao dozvoliti.
Zaključno, razumljivo je da se Josipović odrekao Jovića zbog njegove "štetne i pogrešne izjave", to se očekuje od političara u kampanji. Šteta je samo što je time poslao poruku kako u hrvatskom društvu nije dozvoljeno razmišljati izvan zadanih okvira državotvornih dogmi.
One se, nažalost, još uvijek čuvaju javnim spaljivanjem heretika.
