"Small talk" o negativnim stvarima opojan je kao droga

Sjedim u čekaonici za emisiju na TV. Dolaze dečki koji su upravo završili tonsku probu i sjedaju na kauče oko mene. Upaljena je televizija, a jedan od njih počinje komentirati priču koja je trenutno na ekranu. Ne gledam ekran nego njega: mlad je, zdrav, zgođušan. Ono što izgovara dodaje mi još jedan opis uz njega: ogorčen. Uskoro mu se pridružuju dečki iz benda, kao da se natječu u horor pričicama. Čovjek bi pomislio da je kod nas sve sranje. A zapravo je sunčan dan, bablje ljeto, i svi skupa smo tu da bismo
besplatno promovirali svoj rad na nacionalnoj televiziji; ja knjigu, oni album ili neki nastup. Jedan od njih skreće temu na mene i s velikim uzdahom izjavljuje:

- A kako si ti, jadna? Boriš se?

Podižem pogled i odgovaram sa smiješkom:

- Ne, baš suprotno – ja stalno pobjeđujem. A to je velika razlika – gledam ih u oči i svi se kiselo smješkaju jer nisu očekivali taj odgovor. Možda im je glupo to što sam rekla. Inspicijent nas prekida i poziva ih da uđu u studio. Stižu novi ljudi. Sada dva gospodina u srednjim godinama. Razgovaraju o nanotehnologiji i obnovljivim izvorima energije. To me zanima pa slušam. Super izlaganje gospodin završava s: ali na žalost kod nas... Mislim si, mi smo imali rat i sve posljedice toga. Glupo je uspoređivati Nizozemsku s nama. Jedan od njih odlazi u šminku, a drugi ostaje sa mnom. Pitam ga:

- Ne mislite li da ipak živimo u vrijeme divnog tehnološkog napretka?

- Pa da, ali za ovo što sam govorio će trebati još desetljeća kod nas... To će možda moji unuci doživjeti.

Kod nas, na žalost...

Jesu li ti ljudi ikada živjeli negdje drugdje? Sumnjam. Iz šminke izlazi lijepa glumica i dolazi me pozdraviti. Pita kako sam i kako je sada ta moja bolest. Odgovaram da sam baš super na što od nje dobivam kiseli suosjećajni osmjeh. Okrećem s očima u sebi. Jebi ga, svatko zaključuje po sebi.

Sjećam se kada su roditelji kupili TV u boji. Sjećam se kad je tata donio kući prvi PC sa žuto crnim ekranom. Sjećam se biznismena na Ilici sa velikim telefonima na ramenu kao torba i sa ogromnim antenama. Sjećam se kada sam dobila prvi sms – tadašnji tehnološki modni krik, i tako dalje. Moj prvi dečko studirao je u Americi – izludili smo roditelje astronomskim telefonskim računima, pa čak i prije desetak godina kada sam živjela u Sloveniji, računi za telefon bili su mi više od 100 eura, a samo sam se
čula sa mamom i najbližima. Sada zahvaljujući tehnologiji svijet je postao malena loptica i nema više udaljenosti, nema više prekida kontakta. Long distance pozivi idu preko Wi-FI besplatno zahvaljujući novim aplikacijama. A i telefonski operateri nude pakete besplatnih poziva, sms-ova i interneta. Meni je baš super da sam sve to doživjela u svom dosadašnjem životu i, zar nije divno ovo vrijeme kada nam je sve tako na dlanu?

Izlazim iz taksija idem na kavu prije odlaska kući. Sama sam pa stol pored mene sjeda susjed i vlasnik kafića koji raspravljaju o visokim režijama. Umorna sam. Loše raspoloženje pomalo prelazi i na mene iako u “samoobrani” svako malo zbijam šale koje su čini se samo meni smiješne.

Je li to potreba za uvažavanjem? Ili samo loša navika koja je postala automatizam? Neuroznanost kaže da je baš tako. Znate li da je negativnost ovisnička jednako kao što su i droge? I da su negativne emocije tako adiktivne da će naš mozak aktivno tražiti doživljaje i situacije koje izazivaju negativne emocije? A znate zašto? Isti predio u mozgu koji osjeća užitak osjeća i bol. Negativne emocije aktiviraju sklopove koji proizvode beta-endorpin (peptid, pokretač opioidnih receptora) i dopamin (neurotransmiter, hormon sreće) u našem mozgu a to su isti sklopovi koji aktiviraju užitak – tako da ljudi koji su ovisni o negativnosti dobivaju isto namirenje kao narkomani. Zanimljivo, zar ne? I puno toga objašnjava!

Odlazim u frizerski salon preko puta ceste jer Pusika želi pozdraviti prijateljicu, maltezericu od frizerke koja baš laje ispred salona. U salonu opet negativni small talk. Sada je iskru negativnosti usplamsao čovjek koji je nepropisno parkirao i vidim da su se popalile sve žene odreda. Stvarno ima nešto opojno u prigovaranju. Prigovaranje je pasivno protestiranje i jako puno ljudi to radi iako nitko od nas ne voli da ga stalno podsjećaju na negativnosti koje postoje u svijetu. Ali zapravo je ovisnicima to novi šut zadovoljstva. Jednostavno.

Buddha je rekao:

“Svijet je prepun straha i negativnosti i prepun osuda- Ja mislim da bi ljudi ljudi bi se trebali početi preusmjeravati na radost I sreću. Koliko god to otrcano zvučalo, moramo se preusmjeriti. “
- Ellen DeGeneres

Postoji tisuće dobrih razloga na kojima bismo mogli biti zahvalni. A ignorirati ih samo kvari kvalitetu
našeg života.

Razmislite malo. Možda ste samo ovisni i vrijeme je za odvikavanje. Kako je moj frend rekao: “Pružio sam si ruku i rekao: hajde, vrijeme je da se krene...” U novi, bolji život na sunčanoj strani ulice.