'Sve ovo me ubilo emocionalno, ali sada sam sve bolje i bolje', rekla je spisateljica i pjevačica Anđa Marić i dodala da joj je puno lakše kad loše stvari ne uzima za ozbiljno
Teške riječi, bacanje odjeće, spavanje u hodniku pred stanom samo su neki od primjera kako su ljubavne celebrity bajke završile. Iz kriznih situacija, neki se supružnici izdižu jači i bolji, no ima i onih koji se slome
Pratitelji su joj poželjeli brz oporavak, a neki od njih podijelili su s Anđom i vlastita slična iskustva
Anđa je stigla na snimanje u društvu svoje Puse i odmah svima podigla raspoloženje. Kažem vam, ta žena isijava zaraznom pozitivom.
Osjećam se kao da sam dobila GPS mapu pa svojoj unutrašnjosti, a istovremeno me preplavljuje snažan osjećaj ganuća. Siroti moj mozak, kako izgleda!
Nikada nije bilo lakše informirati se i nikada nije bilo teže ostati usredotočen na nešto. Priznajem, i ja sam pala u “smrtonosni stisak” elektroničkih naprava kao što su telefon, tablet i kompjuter.
Ali ajmo reći da tijelo jest mašina koja nas vozi kroz život, ali tko je onda njezin vozač i kako se on odnosi prema njoj?
Bila sam veća od uvjeta i svojih ograničenja i popela sam se na tih deset metara visine, skočila u “nepoznato” i ostavila svoju prošlost na zemlji.
Tješim se time da me još nitko nije ostavio i o tome obavijestio porukicom “Post-It” na hladnjaku, iako je to dobar materijal za autobiografiju.
Kada sam ušla u Ljubljanu, primjetila sam da je sve drukčije – više nisam imala osjećaj da me taj grad mrzi. Promijenila sam se. Isto je bilo sa zgradom suda – tom kućom strave koja je opet bila samo zgrada.
I jednom kada se posvetiš tom unutarnjem radu ti radiš dvostruko dobro: poput alkemičara pretvaraš svoju bol u svoju snagu i svojom promjenom također pozitivno utječeš na ljude oko sebe.
Kada smo u trenutku onda smo u srcu. To ne znači da sve funkcionira savršeno, ali znači da više ne teroriziramo sami sebe mislima, jer otamo dolaze svi naši problemi.
Razmišljam o tome kako sam godinama čeznula za tim da mi se nešto u životu promijeni iako sam živjela iste, predvidljive dane.
Do tada sam slušajući tuđe kritike da sam čudna zamjerala sebi što sam previše osjetljiva. Sada znam da mi HSPovci prije svega trebamo čvrste osobne granice da nas ne preplavljuju tuđe emocije.
Djeca 20. i 21. stoljeća vole quick fix ili brzo rješenje. Navikli smo na efikasne kirurške poteze i dobre analgetike. Život je postao brz i lagan.
Živjela sam misleći da je ljubav nešto što mogu dobiti samo iz vana, od nekoga. Čekala sam da taj netko dođe i konačno me voli kako ja hoću i kako mi treba. Stvarno?
Sjećate li se moje pjesme “Srebrni”? Cijelih 20 godina sam se pitala što je Jerko htio reći s tim refrenom: “…znam da ćeš doći i reći mi Srebrni…”?
Nazvala me prijateljica i zamolila me za jednu “telefonsku terapiju”. Rado sam joj pomogla iako još uvijek imam PMS i nemam baš strpljenja.
Rekla bih joj: ´Daj više izađi iz tog kola! Prestani! Tako je lako utonuti u stare programe i postati nesvjesna mjesečarka s mozgom na paši i tijelom na autopilotu koje odrađuje dobro poznate radnje!´
