Što vas čini (ne)sretnima na današnji dan?

Samo lijepo i pozitivno danas, to sam obećala prošlu srijedu na kraju kolumne i evo, došla je sljedeća, pozivitna* srijeda.

*Fun fact, ne znam jesam li IKAD uspjela napisat “pozitivna” bez da prvo napišem “pozivitna.” Vjerojatno jesam, ali tad to ne primijetim - primijetim tek kad sjebem, kad je krivo, kad je glupo i diskelkisčmo.

To je problem… ne to što povremeno zamijenim poredak slova u riječi, i gluplji primaju saborsku mirovinu - problem je što sam obećala pozitivno, a ne znam.

Ne šalim se, ne znam to.

Znam malo, tu i tamo, ali ne znam bez negativnog.

Neki dan sam na putu do ljekarne srela frendicu iz kvarta i pitala me ono standardno, ćaskajuće pitanje: “Šta ima kod tebe?”

Započela sam s “evo ništa”, to je moj standardni uvod - “evo ništa”, nakon čega uvijek mora doć nešto, a to nešto uvijek krivo odaberem.

Evo ništa, prehlađena sam - s tim smo krenule, pa smo malo zastale na pitanju o radovima u stanu, koji su otvorili vrata mojem drugom najdražem uvodu u chit-chat: “Ma joj…”

Ma joj, sve kasni. Ljudi su neprofesionalni. Nikog nije briga za ikog osim za njega samog. Ljudi ne znaju gledat na sat. Ne znaju se javit na telefon. Sjebu i ne ispričaju se. Zabušavaju. Lažu. Ne znaju radit posao za koji ih plaćaš. Nastavi niz, niz je onoliko dugačak koliko imaš volje.

I ona se požalila na svoja sranja. Šef je kreten. Prekinula s dečkom. Bole ju leđa.

“Ja nemam nokat” - nastavim ja niz kukanja i pokažem joj svoj prst s kojeg sam si odvalila nokat prošli tjedan.

Kako? Duga priča, evo je ukratko.

Kupila sam mašinu za suđe, nemam ju ni godinu dana i pokvarila se. Ne trza. Zovem ovlašteni servis - nitko se ne javlja. Sutradan isto. Zovem drugi ovlašteni servis, isto nitko, svi su na terenu. Zovem treći. Javi se žena, prvi slobodan termin za tjedan dana - može. Dolazi serviser, odvozi mašinu. Pola sata kasnije, perem ruke u kuhinji i nastaje poplava. Nije zavrnuo sifon ili ventil ili šta već treba zavrnut. Skidam lajsnu ispod donjih elemenata, vadim ladice, ležim na podu (s temperaturom jer sam bolesna) i brišem poplavu. Paničarim. Dolazi on, ispričava se. Ne ljutim se, jebi ga, događa se, ali nisam ni sretna. Zatvara sifon ili ventil ili šta već, ja se saginjem da vratim ladicu u element. Dižem ju, odleti mi iz ruke a s njom i nokat. Krv. Bol. Agresija.

Sutradan idem po umivaonik za kupaonu koji je napokon stigao. Prvi koji je došao je naručen s rupom za pipu na krivoj strani. U pravoj kutiji, krivi proizvod. Jebi ga, događa se. (Meni). Nema veze, napokon je došao novi. Čekala sam ga 4 tjedna i došao je. Nosim ga u stan, nije težak, samo ga je sjebano nosit kad te na jednoj ruci boli fantomski nokat. I dalje imam temperaturu. Nema veze, još jedan kat i to je to. Zapinjem za stepenicu, padam, umivaonik leti prema dolje. “Ma valjda nije puknuo” - aha, i valjda je Sanader stvarno išao po zimske gume u Asutriju. (Austriju, jel). Puknuo je napola, sad doma imam jedan s rupom na krivoj strani koji moram vratit, jedan koji je pola-pola, kao kuglica sladoleda iz djetinjstva, a treći će doć za 5 tjedana jer je Hrvatska zemlja u kojoj se umivaonici čekaju 5 tjedana.

Ormariće za cipele sam kupila u 8. mjesecu, dostava je “sutra.” “Sutra” su me nazvali da mi jave da su mi prodali ormariće kojih ipak nema, ali doći će za 3 tjedna. Nakon 3 tjedna su mi javili da ih još nema i da će doć tek za 5 tjedana. Možeš ti dovest Švedsku u Hrvatsku, ali ne možeš očekivat da će se ponašat kao Švedska. Trenutno u dnevnoj sobi dakle imam 2 umivaonika, sve cipele koje nemaju kamo, lajsne koje se ne mogu montirat dok se ne montiraju vrata koja kasne jer tko rano rani, ne živi u Hrvatskoj, tu su i ostaci pločica, ostaci parketa i demontirana balkonska vrata koja su trebala bit odvezena “sutra” ali to sutra je bilo prije 2 tjedna.

I boli me nokat, eto, tako sam, a šta još ima kod tebe osim prekida i idiota na poslu?

Tako ja znam radit chit-chat, ne znam drugačije, možda bi i znala ali ovako mi je lakše.

Mnogima je tako lakše - kad te netko pita kako si, istresi vreću govana.

Prošli tjedan, kad mi je u sobi bio samo jedan umivaonik i imala sam sve nokte, pogledala sam jedan super video - Tim Minchin, čudo od čovjeka, topla preporuka da se pozabavite njime na Youtubeu kad uhvatite barem pola sata vremena. Linkat ću video na kraju kolumne, uglavnom, čovjek priča o 9 životnih lekcija i jedna od njih je “define yourself by what you love.”

Detaljno je objašnjeno u videu ali ukratko, kaže da ljudi često definiraju same sebe po onome što ne vole. Po stvarima koje im ne valjaju. Sjetite se svake osobe koja sebe definira prema tome što ne voli Nickleback i osobe koja voli reć “ja ti ne gledam televiziju”… umjesto da kažu ime benda koji vole ili navedu aktivnost koju rade s ljubavlju.

Slično je i s potrebom da kukaš kad te netko pita šta ima kod tebe.

Ja sam ovoj frendici rekla da sam prehlađena, da mi je u stanu kaos od cipela i da me boli nokat, da sam na rubu živaca zbog radova, da moram na tehnički s autom i da mi je pokvarena mašina za suđe… a nisam joj rekla da sljedeći tjedan idem na koncert od Cher.

Šta ću joj to pričat, glupo je, to je čudan odgovor na pitanje “šta ima kod tebe.” Možda ju neće zanimat, možda će zvučat kao da se hvalim… pa sam joj radije ispričala sva ova druga, sasvim nepotrebna sranja, nakon čega sam saslušala njena nepotrebna sranja, a sigurna sam da je i ona imala nešto lijepo što mi je mogla ispričat.

Nisam joj rekla da idem na Cher, ali rekla sam joj da mi kasne glupi ormarići za cipele i da se umivaonici čekaju po 5 tjedana, da su radovi u stanu festival neorganizacije, zabušavanja i naganjanja ljudi koji se ne znaju javit na telefon. Činjenicu da je sve pri kraju i da me sad čeka najljepši dio tih radova sam također izostavila - ako nije dovoljno dramatično i prigodno za kukanje, čemu uopće to spominjat?

Rekla sam joj da mi je sljedeći tjedan kaos i da ništa ne stignem, a izostavila sam da ću dobar dio jednog dana provesti na Velesajmu jer počinje Ambienta, na koju sam do sad uvijek išla samo skupljat ideje jer “prvo moram riješit radove.” Sad sam ih riješila, sva ova sranja koja su ostala su samo sitni detalji.

Mogla sam joj reć i to - realno, možda ju ne zanima, ali sigurno je korisnija informacija od ovih koje sam joj ja nagurala u uši.

Umjesto “slušaj kakav shit zone je u mom stanu”, mogla sam reć “veselim se jer idem gledat namještaj (koji vjerojatno ne mogu kupit ali barem je prekrasan) u Design zone.”

Možda smo se mogle dogovorit da idemo zajedno, pa nakon toga na kavu na kojoj bi, umjesto o sranjima koja ne valjaju, mogle pričat o svim lijepim stvarima koje smo vidjele na Art fairu.

Možda bi me odjebala i rekla da ju to ne zanima, možda ne bi. Ali to je i dalje bolja chit-chat tema od “dođi da ti ispričam kako sam prehlađena, nadrkana i bez nokta.”

Naravno, puno je lakše samo krenut nabrajat stvari koje ne valjaju jer su veće šanse da će se osoba moć poistovjetit i da će se kratki susret na cesti pretvorit u uspješan chit-chat.

Ali nakon takvog chit-chata nitko nije postao sretniji.

Ona zna da mene boli nokat i da imam mini groblje umivaonika u stanu, ja znam da je ona prekinula s dečkom i svatko odlazi u svom smjeru s hrpom nepotrebnih i negativnih informacija.

A mogle smo pričat o Cher ili babljem ljetu ili o bilo čemu drugom lijepom.

Čudno je to - kad dođem na Ambientu, sigurno neću zastat pored stvari koje mi se ne sviđaju. Sjest ću na kauč koji mi je najljepši, buljit ću u eksponate koje želim u svom stanu, kasnije ću pričat o stvarima u koje sam se zaljubila… a ako tamo sretnem nekoga koga znam, ne mogu garantirat da ću na “šta ima” primjenit isti pristup.

Lakše je nešto sitno prokukat, veće su šanse da ćete imat kvalitetnu, prirodnu dinamiku razgovora.

Zašto je toliko neprirodno samo počet nabrajat lijepe stvari?

U ponedjeljak sam na Facebooku i Instagramu pitala ljude zbog čega su sretni - ne zato da meni definiraju svoju sreću, nego da se sami prisjete.

Jedan dečko je odgovorio: “Jer me nije pitala lektiru.”

Najjednostavnija sreća na svijetu, a većina odraslih je se ne bi sjetila.

Eto ideja za chit-chat koja uopće nije originalna ideja - umjesto da na “šta ima” odgovaramo s popisom stvari koje nam kvare dane, što je postala najnormalnija stvar na svijetu, pokušat pronać jednu koja ga popravlja.

Svatko sigurno ima barem jednu lijepu stvar za podijelit, a većina nas se radije definira preko onih ružnih, koje ne volimo.

Zato je meni puno lakše napisat dvadeset nadrkanih, namrgođenih kolumni nego jednu pozitivnu.

A sama činjenica da me nitko više nikad neće pitat lektiru bi trebao bit dovoljan razlog za vječnu sreću.

Uglavnom, sretna vam srijeda, nadam se da znate navest barem jednu stvar koja vas danas čini sretnima.

E i obećala sam video: