No kako im cilj nije jasan, Ministarstvo znanosti zatražilo je od Nacionalnog vijeća mišljenje o opravdanosti kako bi se odlučilo što dalje s tim školama. Oni su našli niz problema pri izvođenju tih programa
Sedma generacija učenika, koja će sljedeće godine upisati jednu od 18 strukovnih gimnazija u Hrvatskoj, naći će se, kao i njihovi kolege koji su se ranijih godina odlučili za takve škole, u svojevrsnom obrazovnom vakuumu. Naime, od 2012., kad su eksperimentalno krenule strukovne gimnazije, poput tehničke, ekonomske i turističke, njihov se broj samo povećavao, no njihov pravni status nije riješen.
Ne spominju se u Zakonu o odgoju i obrazovanju, u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, nema ih u novim kurikulima. Takve su škole hibrid između gimnazija i strukovnih škola, a nijedno Ministarstvo znanosti još nije donijelo presudu o njihovoj sudbini. Program je isprva uveden u tri strukovne škole, a njihov se broj svake godine povećavao te ih trenutačno u Hrvatskoj ima 18.
Programe su pisale same škole, a neke su za njih uspjele povući i sredstva iz EU. Svake godine traže od ministarstva odobrenje za upis učenika i svake godine im je to polazilo za rukom. Njihovi učenici, za razliku od strukovnih škola, na kraju obrazovanja polažu maturu, a ne završni ispit, i kako tvrde ravnatelji, većinom odlaze na fakultete. Uz opće gimnazijske predmete imaju i praktični dio nastave.
No kako im cilj nije jasan, Ministarstvo znanosti zatražilo je od Nacionalnog vijeća mišljenje o opravdanosti kako bi se odlučilo što dalje s tim školama. Oni su našli niz problema pri izvođenju tih programa – od zastarjelih materijala, nerelevantnih programa, nezadovoljstva učenika i slično. Iako je šest godina vjerojatno bilo dovoljno da se vidi je li neki program koristan ili ne, a i struka je potvrdila da određenih manjkavosti ima, ministarstvo još neće ništa poduzeti. Neće očito manjkave programe staviti na led, nego će sljedeće školske godine ponovno upisati učenike u upitne programe, a onda će razmisliti hoće li ih ukinuti ili popraviti njihove programe.
Neodgovorno je prema učenicima da je pet ministara svake godine ne samo odgađalo riješiti njihov status, nego da su i samo povećavali broj učenika čija je kvaliteta obrazovanja upitna. Iako se svi slažu da stanje ne može ostati ovakvo kakvo jest, ministarstvo će ipak pričekati još jednu godinu da riješi problem. Jer vremena imamo na bacanje, zar ne?
