Taj dječak je nečije dijete. Nečiji unuk. Nečiji prijatelj. Nečiji školski kolega. Nečiji susjed. Možda i nečija simpatija. Taj dječak je upropaštena prilika za život, za odrastanje, za brige oko fakulteta koji će upisati, vozačkog ispita koji će možda pasti, cure koja mu je seenala poruku, kredita, poslova, obitelji, mirovinskog fonda i doprinosa… To dijete je žrtva svijeta koji smo svi mi napravili ovakvim.

Jer su nam novogodišnje odluke sagorjet ću salo jer to izgleda bolje na fotki, umjesto napunit ću dušu jer je od broja na vagi stoput strašnija prazna duša.

Jer nemamo vremena baviti se sobom, niti hrabrosti zapravo zaviriti u sebe uz sve one druge kojima smo se odlučili baviti u ovom životu. Dok se okreneš i shvatiš da si se ipak trebao pozabaviti sobom ruke će ti biti toliko naborane i nemoćne da ćeš s njima doslovno moći samo scrollati. Nećeš moći s njima više izgraditi ništa, a najmanje sebe kao čovjeka.

Jer stres koji nas jede, sjedi nam na prsima, budi nas noću i košta nas glave, stvaramo sami i hranimo sami u tom začaranom krugu koji ne mislimo prekidati, kojim se ne mislimo baviti, jer jebiga, treba vagati namirnice, brojati ugljikohidrate i trčati na traci buljeći u zid da bi nam instagramske fotke bile dobre, što ne ostavlja previše vremena za stvarne probleme.

Jer nemamo vremena baviti se svojim snovima. Ionako smo već prihvatili rečenicu da snovi ostaju samo snovi, jer su nam podrezali krila prije nego smo ih i pokušali raširiti, jer su nas uvjerili kako nam obje noge trebaju biti na zemlji, a glava kilometrima ispod oblaka. Umjesto ostvarivanja snova treba se baviti brojkama, statistikama, logistikama ili nečim takvim, opipljivim. Umjesto ostvarivanja snova lakše je stvarnost provući kroz dobar filter.

Svima nam treba jedan dobar reality check, jer smo uljuljani u ideju da imamo sve vrijeme ovog svijeta, a nemamo. A i ovo koje imamo trošimo na odrađivanje poslova da bismo živjeli, i življenja da bismo čekali… Vikende, blagdane, praznike, godišnje odmore, nove godine… Dok nam ne prođe život u čekanju.

Svima nam treba jedan prokleto dobar reality check, da zaustavimo svu tu djecu prije nego se popnu na vagone i rukom krenu prema mobitelu. Da ih naučimo kako ne lutamo ovim svijetom da bismo brojali lajkove na Instagramu.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.