Prije 22 godine slavili smo izlazak iz Jugoslavije i nadali se blagostanju. Sada slavimo ulazak u EU u nadi da ćemo tamo pronaći blagostanje. Ili makar spas
Utrčao je u stadion satima nakon ostalih, kad više nitko nije obraćao pažnju, publika otišla kući, a suci izgubili strpljenje. Isrpljen se strovalio u cilj, sretan što je ispunio zadatak, obavio nešto veliko, nešto na što će barem on biti ponosan i sa čime će se moći pohvaliti u svojoj zemlji.
Da bi ga suci kaznili zbog simuliranja.
Prve packe
Tako je i Hrvatska prošla mukotrpan put u pregovorima - od natezanja s haškim optužnicama, preko pitanja povratka Srba i neriješenih graničnih pitanja, do korupcije, vladavine prava i reforme pravosuđa - umorila se od pritisaka i ucjena, političkih grešaka i nepotrebnih ustupaka, sada ju proždiru apatija i strah od budućnosti, da bi joj par dana prije službenog ulaska u EU iz Bruxellesa primila packe zbog mijenjanja zakona o pravnoj suradnji.
Nismo ni ušli u EU, a već kršimo njezina pravila. Nesretni maratonac je mislio da na putu prema cilju može ići trasom za koju misli da mu najbolje odgovara. Ali suci ne misle tako.
Ušli smo u Europsku uniju, ali kao da vrijednosti Europske unije još nisu ušle u Hrvatsku.
Bilo je to vidljivo i iz govora hrvatskih političara na sinoćnjoj svečanosti u Zagrebu.
Floskule u govorima
U njima su dominirale floskule o vrijednostima koje još uvijek nisu zaživjele u praksi: o slobodi, ravnopravnosti, pravednosti, vladavini prava, demokraciji.
Premijer i predsjednik zvučali su mehanički, kao da obavljaju formalnost, kao što su mehanički i rutinski obavljeni pregovori i preuzete obaveze u koje se zapravo ne vjeruje ili koje se nastoje izvrdati.
Kao da će ulazak u EU samo po sebi riješiti sve probleme i birokratskim potezom pera pretvoriti Hrvatsku u pravu europsku državu.
Dojam je bio pojačan samom priredbom na Trgu bana Jelačića koja je svojim komornim tonom - koja je ponekad prelazila u puku dosadu - savršeno ocrtavala sumorno raspoloženje hrvatskih građana.
Suzdržano veselje
Suzdržano veselje, nevjerica da smo konačno ipak ušli u tu Uniju, nada da ćemo od sutra konačno postati normalna zemlja, strah od onog što nas tamo čeka i strepnja od jutarnjeg buđenja sa starim ili nekim novim, još većim problemima.
Nije bilo veselja, kao da se radujemo u sebi. Nije bilo emocija, osim onih koje su izazivali europski govornici. A za mnoge istinske zagovornike Europske unije, one koji su ovo čekali doslovno desetljećima, ovaj službeni čin ulaska u EU predstavlja i pobjedu nad svima onima koji su se godinama borili protiv europskih vrijednosti.
Diskriminirali manjine, bježali od suda, rušili pravosuđe, širili nacionalizam i korupciju, bojkotirali reforme, kršili zakone.
Riječju, svih oni onih kojima se Marko Perković Thompson te iste večeri na Poljudu ulagivao puštajući Tuđmanov zloglasni govor o "crvenim, zelenim i žutim vragovima".
Prvi srpnja ostat će upamćen kao drugi najvažniji datum hrvatske novije povijesti. Prije 22 godine slavili smo izlazak iz Jugoslavije jer smo se nadali da ćemo sada konačno zakoračiti u blagostanje. Sada slavimo ulazak u Europsku uniju u nadi da ćemo tamo pronaći blagostanje, ne samo gospodarsko.
Ili da ćemo barem izbjeći totalnu propast.
Dvojaki strah
Pritom je strah dvojak: jedni se boje da ćemo propasti ako uđemo u EU, a drugi da ćemo propasti ako ne uđemo.
Ali sad kad smo konačno ušli, trebamo napokon postati svjesni jedne činjenice: nitko nas ne može uništiti kao što se možemo uništiti mi sami, i nitko nas neće spasiti osim nas samih.
Europska unija, ona koja nas je dosad prisiljavala da budemo bolji, sada nam može u tome samo pomoći.
