Odrastajući u maloj sredini pogled mi je uvijek bio usmjeren u daljine za koje sam mislila da su nedokučive. Pogled mi je bio usmjeren u ljude za koje sam mislila da žive u nekim drugim svjetovima koji su meni nedostupni. Da žive svoje snove i da im se posrećilo u životu, na ovaj ili onaj način.

Često nas zavaraju takvim neobjašnjivim premisama u svakodnevnim razgovorima. Upru prstom u osobu poznatu javnosti pa krenu razglabati o tome kako joj se posrećilo. Kako je koncept sreće nešto nestvarno, neopipljivo, da se događa samo izabranima i tako upadnu u zamku vlastitih predrasuda kojima koče jedino svoj napredak.

Kako im otvoriti oči da sreća ne ovisi o uspjehu, i da uspjeh ne ovisi o sreći – bez obzira koju definiciju uspjeha netko ima u glavi?

Očekivanja. Ono što postepeno uništava slobodni tok procesa napredovanja.

Kada bi ih odbacili te krenuli raditi na sebi svog sebe, zbog toga da se osjećamo dobro prvenstveno sami sa sobom tek tada ćemo uvidjeti da uspjeh leži u predanosti, upornosti i napornom radu.

Sve ostalo je splet okolnosti koji nam se nalazi na putu. Na nama je kako ćemo na njih reagirati.

I tako u krug.

Razmišljala sam kako sam nekada davno gledala uspješne ljude koji su bili izvan mog dosega. Na neke čudne načine divila bi se njihovoj upornosti i predanosti da budu najbolji u onome što rade.

Tada sam odlučila.

Odlučila sam uzeti olovku u ruke i krenuti pisati. Tada sam shvatila da je pisanje za mene – sloboda! I tako je napisan prvi tekst na Razlivenoj tinti.

Retrospektivno gledajući iza mene su tri godine neprekidnog rada na sebi. Na pisanju. Na slanju poruka ljudima da i oni mogu uspjeti. Ako žele, ako se trude, ako rade.

Sreća je samo trenutak u vremenu koji može, ali ne mora doći.

Uspjeh nije došao preko noći. Niti je ovisio o sreći.

Uspjeh se dogodio kada sam krenula postavljati za mene ispravan mindset i svakodnevnu rutina rada.

Uspjeh se dogodio kada sam više radila, ne očekujući apsolutno ništa od toga.

Vjerovala sam u napredak, ali nisam očekivala.

Vjerovanje u pozitivnu energiju donijelo je pozitivne ljude u moj život kojima sam danas okružena, divne događaje na kojima sam sudjelovala, a sve je izgledalo malo bolje od onog što sam sanjala.

Pitanje koje je ostaje u zraku je što sam naučila u tom procesu?

A odgovor je jednostavan.

Još uvijek učim. Svakodnevno. O sebi i o drugima.

Učenje nas odvede u neke sfere za koje smo mislili da su neostvarive.

A zapravo su samo još jedna stepenica na koju trebamo zakoračiti u cjeloživotnom putu.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici: 

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.