U zemlji nemaju nezadovoljnu skupinu ljudi, a ostaju oni koji imaju posao, oni koji su klijentelistički uvezani s politikom i skupine poput umirovljenika ili branitelja koje se pred izbore uvijek “kupi” nekim darom
Već godinama slušamo da treba spriječiti odljev radnog stanovništva iz Hrvatske, a paralelno pokrenuti demografsku obnovu. Učinci tih obećanja su vidljivi u tome da imamo i dalje sve više odlazaka na rad u inozemstvo i da ćemo morati uvoziti radnu snagu.
Ali ako već vlast nije ponudila takve uvjete života da spriječi iseljavanje, barem bi bilo logično da upregne sve svoje kapacitete i sazna u suradnji s inozemnim institucijama koliko ljudi je iseljeno, gdje točno, što rade, koje im je obrazovanje, što ih smeta u Hrvatskoj i u konačnici koji su im planovi. Ali Vlada ne radi apsolutno ništa.
Osim kurtoaznih poziva da se vrate. Zbog takvog ponašanja potpuno je relevantna hipoteza da političarima kratkoročno odgovara iseljavanje. Iz nekoliko razloga. U zemlji nemaju nezadovoljnu skupinu ljudi, a ostaju oni koji imaju posao, oni koji su klijentelistički uvezani s politikom i skupine poput umirovljenika ili branitelja koje se pred izbore uvijek “kupi” nekim darom. Iseljeništvo šalje i golemi novac nazad u zemlju.
Kako smo objavili, lani 15,7 milijardi kuna, pa i njihove obitelji imaju viši standard nego da su u zemlji. Uz turizam i te doznake, smanjuje se neimaština i otupljuje želja za promjenom. Sve to rezultira da bilo koja vlast može lako manipulirati, raditi malo ili ništa, zapošljavati svoje i čekati da im prođe mandat.
Za to vrijeme nas prestižu sve tranzicijske zemlje koje su nam nekad gledale u leđa. Po potezima koje je povukla Bugarska, najdulje u roku od godinu dana možemo očekivati da ćemo biti zadnji u EU u BDP-u po stanovniku. Dugoročno, kao zemlja, suočit ćemo se s raspadom mirovinskog sustava, nedostatkom radne snage, apatijom... Možemo, dakle, samo plakati nad sudbinom zemlje, a zabavu i dalje tražiti u besmislenim ideološkim raspravama.
