Ljudi padaju u depresije, ruši im se samopouzdanje, i uvijek traže problem u sebi, što nikako ne bi trebali. Nakon prekida slijedi preispitivanje. Kako je došlo do kraha, a voljeli smo toliko jako da smo u tu vezu uložili srce i dušu? Uvjeravani smo da je i druga strana osjećala isto.

Kako onda kraj? Zašto? Neka treća osoba? Problem kojeg smo previdjeli? Svim silama se trudimo vratiti na staro, a ako nam to ne polazi za rukom, i ako je kraj doista kraj, žaljenje zamijeni bijes. Kako je moguće da mu nisi ono što je on tebi bio? Kako je moguće? Pribjegavamo raznim taktikama, ali nijedna ne daje rezultate. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se nosimo sa onim što slijedi. Prekid? Sama riječ govori da je to nešto nasilno i lišeno svakih lijepih osjećaja. Ne prekida se samo veza, prekidaju se naši snovi, iluzije, maštanja…

Nije kraj čak ni tjednima nakon kraja, ili se s tim ne mirimo. Prekid nas baca u ponor iz kojeg ne pronalazimo izlaz. Prepušteni smo sebi i samosažaljenju. Ne može to vrijeme trajati u nedogled. Jednom se moramo trgnuti i nastaviti sa životom, mada to nije lako. Na lice navučemo osmijeh dok nam srce plače. Ne moraju to svi znati. Nutrina je ono što je samo naše, i podijelimo s nekim samo ako želimo. Izvana idila, iznutra pakao. To je najprikladnija riječ za taj period. Nadamo se samo da i on pati koliko i mi. Sve dok je sam, ta nada nas pokreće i održava.

A što ako nije? Što ako ga u gradu sretnemo zagrljenog sa drugom? Što onda? Ruka koja je tebe milovala, sada miluje drugu. Njegov je zagrljaj bio mjesto rezervirano samo za tebe, a sada je druga ondje gdje bi ti trebala biti. Sama pomisao da riječi koje je tebi izgovarao, izgovara drugoj, dovodi te do samog ludila. To saznanje je dokaz da od goreg uvijek može biti gore. Ako ste mislili da ste isplakali sve suze, prevarili ste se. Pojavio se novi i nepresušan izvor koji neće tako olako presahnuti.

Pakao je trebao biti iza vas, ali ste dobili ključ od novog pakla. Izdahnuo je i posljednji tračak nade, a te iste nade ste se držali kao utopljenih za slamku.

Dok ti i dalje živiš u prošlosti, hraniš se emocijama koje si osjećala prema njemu, on je okrenuo novu stranicu života. Vrata prošlosti zatvorio je za sobom, jer njega prošlost i ne zanima. Za njega si bila epizoda, a on za tebe prava turska sapunica sa bezbroj nastavaka. To što dio nastavka nedostaje, tko je kriv? On? Ti? Sudbina, ili je život loš scenarist? Zastaneš kao oduzeta.

Podigneš pogled prema njegovom licu. Tvoje lice je kao knjiga emocija. Sve se na njemu vidi, doslovno sve. Treba samo pogledati, ali on ni to nije u stanju. Izbjegava pogled, i ponaša se kao da te nikada nije poznavao. On koji ti je bio sve, pokazao je da si ti njemu
bila ništa. Ne možeš se pomaknuti sa mjesta, dok on ide u novi život. Ne možeš suspregnuti suze, vražji nalet ljubomore i ljutnje. Na koga si ljuta? Na njega što je sretan, ili na sebe što se još uvijek nisi izvukla iz začaranog kruga te beznadne ljubavi? Na oboje? Na neke stvari ne možemo utjecati, toga postaješ svjesna. Ako te nije volio kako zaslužuješ, zašto te onda toliko boli ta njegova nova sreća? Tvoj ego bi podnio da je drugačije, ali je istinu teško podnijeti. Istina je da si mu nekad željela svu sreću ovoga svijeta, ali samo dok je bio uz tebe.

Teško se pomiriti sa krajem, kad smo imali sasvim drugačiju viziju onog što bi trebalo biti. Teško je vidjeti osmijeh na licu onog kojeg si voljela više od ičega na svijetu, a da je druga žena uzrok tog osmijeha. A najteže je što je on za bol koju je prouzročio tebi nagrađen srećom?

Da, boli nas sreća bivših poput otvorene rane. To se nikada neće promijeniti. Više nas boli njegova sreća, nego naša nesreća. Treba li tako biti? Ne, ne treba. Sudbina dobro zna što radi. Ne gubi nadu. Možda ti je namijenila nešto ljepše i bolje od onog što ti je on mogao dati. Možda nisi bila voljena onako kako si željela, zato je i došlo do kraja. Jednom će se pojavit netko kome ćeš ti biti uzrok sreće, netko tko će ti dati onoliko koliko i sama daješ, netko kome ćeš biti sve na svijetu. A onda? Nova ljubav će izbrisati sjećanja na staru, i shvatit ćeš da je postojao razlog prekida. Treba ti samo malo strpljenja, samo to. A do tada, ne plači. Bivši nisu vrijedni nijedne suze.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.

Katu Mijić možete pratiti i na Facebooku te na Instagramu.