Dok se prosvjeduje protiv nasilja nad ženama, sve je više primjera u svakodnevnom i javnom životu hrabrosti žena da ustanu protiv nasilja, mržnje i šovinizma, protiv korupcije, institucija, pa čak i protiv premijera.
Proteklih mjeseci hrvatska javnost snažno se senzibilizirala za teme nasilja nad ženama i za prava žena, nižu se prosvjedi protiv obiteljskog zlostavljanja, protiv silovanja, protiv fizičkog zlostavljanja i maltretiranja.
Govori se o ženama žrtvama.
Međutim, žene su sve češće i heroine.
Ili barem najhrabriji dio hrvatskog društva.
U noći sa subote na nedjelju u zadarskom noćnom klubu napadnuta su dva američka tamnoputa vojnika, inače deklarirani gayevi. Desetak muškaraca udarala je Amerikance šakama i nogama u glavu, a jedina osoba koja im je pritekla u pomoć bila je jedna žena.
"Doslovno smo spašavali život", posvjedočio je jedan od napadnutih na društvenim mrežama. "Jedna domaća djevojka nam je pomogla da odemo u bolnicu i ona je sada naš anđeo".
Slična stvar dogodila se nedavno u Splitu kad je grupa huligana na Rivi napala vaterpoliste Crvene zvezde koji su se morali spašavati skokom u more. Prva koja im je pružila ruku da izađu iz mora bila je opet jedna žena.
Dok muškarci tuku, žene spašavaju.
To su karakteristični primjeri građanske hrabrosti žena u situacijama nasilja iz mržnje. Možda je to bilo slučajno, a možda i nije.
Protiv nasilja
Jer, takvih slučajeva u političkom i javnom životu ima sve više, odnosno posve dovoljno da skrenu pažnju na činjenicu da žene u javnosti i društvu iskazuju zavidnu dozu hrabrosti, pa i otpora.
Mara Tomašević, primjerice, smogla je hrabrosti oduprijeti se pritisku obitelji i supruga zlostavljača, ali i sustavnom ignoriranju vrha HDZ-a, te javno istupiti protiv obiteljskog nasilja.
Jelena Veljača angažirala se na inicijativi #SpasiMe protiv nasilja nad ženama i pomogla da se javnost senzibilizira na taj problem, ali i da se pokaže kako žene ne žele više biti samo pasivne žrtve.
Protiv huligana
Gradonačelnica Supetra Ivana Marković zadobila je simpatije u javnosti kad je istupila protiv huliganskog nasilja nad sezonskim radnicima napadnutima samo zato što su govorili ekavicom. Rijetko se koji političar na bilo kojoj razini vlasti to usudio učiniti.
Pučka pravobraniteljica Lora Vidović najglasnije je ustala protiv državnih institucija u obrani migranata od policijskog nasilja, a zamjerila se politici i zbog svojih kritika veličanja ustaštva u Hrvatskoj, za što joj se HDZ osvetio tako što je bojkotirao njezinu kandidaturu za Europskog ombudsmana.
Protiv premijera
Dalija Orešković i Nataša Novaković, čelnice Povjerenstva za spriječavanje sukoba interesa, postale su najneugodnije protivnice političkog establišmenta i najveće smetnje HDZ-u čijeg su bivšeg predsjednika Tomislava Karamarka smijenile, a sadašnjeg šefa Andreja Plenkovića izložile pritisku s kojim se on evidentno sve teže nosi.
I nije to samo karakteristika vladavine HDZ-a. U mandatu Zorana Milanovića dok se on u Banskim dvorima okružio muškim kolegama, njegove najžešće protivnice bile su dvije žene, Mirela Holy i Aleksandra Kolarić.
Zatim, Mostovka Ivana Ninčević Lesandrić svojim je nedavnim svjedočenjem u Hrvatskom saboru otvorila traumatično pitanje prava žena u ginekološkim postupcima u bolnicama, na što se kasnije nadovezala i burna polemika oko zabrane pobačaja u Hrvatskoj.
Protiv Bandića
Možda slučajno, ali upravo dvije žene, Vida Demarin i Sandra Švaljek, jedine nisu oboljele od amnezije na suđenjima Milanu Bandiću, već su otvoreno svjedočile protiv zagrebačkog gradonačelnika.
A sve češće upravo žene postaju simboli otpora institucijama ili kritike vlasti: novinarka Đurđica Klancir pobunila se protiv upada policije u njezinu redakciju i zastrašivanja od strane HDZ-ova sisačkog župana, profesorica Tamara Šoić serijom članaka i intervjua postala je promotorica profesorskog štrajka koji tako nervira Plenkovića, a Zrinka Paladino, bivša članica Bandićeve gradske uprave, krenula je u razotkrivanje urbanističkih prljavština u Bandićevu Zagrebu.
A sve to odvija se upravo u vrijeme prikazivanja dokumentarno-igranog filma o Diani Budisavljević, ženi koja je u Drugom svjetskom ratu spašavala, zbrinjavala i vodila podatke o 12 tisuća prognane srpske djece.
Ona je bila simbol hrabrosti žena u najtežim vremenima.
I pokazuje da žene nisu samo žrtve, nego i junaci u vrijeme kad se širi nasilje, netrpeljivost i mržnja.
Žene nisu drugotne
Nešto slično događa se i danas. Zašto upravo žene pružaju ruku napadnutim gayevima ili Srbima? Zašto baš žene ugrožavaju premijera? Zašto žene izlažu sebe kako bi zaštitile druge? Zašto žene govore o nasilju, zlostavljanju, kiretažama, korupciji i kriminalu, sukobu interesa i zlouporabi vlasti?
Ta pojava tim je značajnija ako se ima na umu činjenica da u hrvatskom društvu jača utjecaj Katoličke crkve i konzervativnih snaga koje žene smatraju "drugotnima", guraju ih s javne scene u okvire obitelji i rodilišta, u vrijeme kad u parlamentu ima samo deset posto zastupnica, kad žena na čelu države ne čini ništa za promociju prava žena u društvu, niti iskazuje hrabrost za zaštitu žena, manjina, ljudskih prava...
U vrijeme kad Plenković nema nijednu kritičarku ili suparnicu u HDZ-u, najteže mu padaju packe koje mu dijeli Nataša Novaković.
Premijer se hvali otvaranjem novih skloništa za žene širom Hrvatske, umjesto da se i on i njegova stranka i njegovi politički sponzori s Kaptola bore za smanjivanje nasilja nad ženama.
Za to se, očito, žene moraju same izboriti. Ili bježati u skloništa.
A zamislimo što bi bilo da se žene ne bore: protiv rasista, šovinista, huligana, manijaka, nasilnika, protiv nasilnih institucija ili protiv onih koji zlouporabe vlast... Tko bi se onda borio?
