Zoran Milanović poručuje da se želi distancirati od SDP-a u budućoj predsjedničkoj kampanji. To je dobro za njega koji bježi od stranke u raspadu. Ali dobro i za SDP koji je još grogiran Milanovićevim nasljeđem.
Stranku koja ima sasvim dovoljno problema sa sadašnjim predsjednikom, pa joj ne treba povezivanje s bivšim.
Pa tako Novi list piše da Milanović neće podržati SDP na europskim izborima kako ne bi naštetio svojoj predsjedničkoj kandidaturi, a Večernji list otkriva da Milanović u svoj izborni stožer neće postaviti svoje bivše SDP-ove ministre, a nije ni sigurno bi li u svojoj kampanji tražio podršku SDP-a.
Što je logično: kome treba podrška stranke koja je zapela na 15 posto glasova, koja si kopa vlastiti grob kroz zastupnike koji podržavaju HDZ i disidente koji ruše aktualnog predsjednika kao i preko Davora Bernardića koji provodi dane zabijajući čavle u SDP-ov lijes.
Bez para i bez mandata
Ali vrijedi i obrnuto: SDP ima sasvim dovoljno problema sa sadašnjim šefom, ne treba mu još povezivanje s bivšim predsjednikom koji je stranku ostavio bez para, bez mandata, bez identiteta, i čiji ministri podržavaju HDZ i(li) ruše SDP.
Doista je teško reći tko bi kome u ovom trenutku bio veći teret. Milanovićeve predsjedničke ambicije moraju obuhvatiti puno šire biračko tijelo nego što ga zahvaća ovakav osakaćeni SDP, pored činjenice da se upravo bivši premijer zamjerio dobrom dijelu birača liberalne ljevice.
SDP je, pak, još grogiran od udaraca koje je primio tijekom Milanovićeva mandata, kao što je razvaljen unutarnjim ratovima Milanovićevih ministara i sljedbenika, da mu povezivanje s bivšim šefom ne bi pomoglo čak ni kao nekakav dašak nostalgije u eri Bernardićevih eskapada.
Od kojih je ona posljednja izazvala sveopće zgražanje SDP-ovih simpatizera nakon što se Bernardić uslikao s Marinom Miletićem, vjeroučiteljem iz Rijeke, koji je pristalica Hoda za život i zalaže se za uvođenje mise u škole.
Stranka koja se još nije oporavila od Milanovićevih ispada prema desnici, pa i onoj radikalnoj, sada se suočava s Bernardićevim iskoracima prema onima koji promoviraju, pa i nameću, radikalno suprotan svjetonazor od SDP-ova.
Prijatelji i aktivisti
Jedno je otvoriti dijalog. Otvorio ga je i Milanović s Josipom Klemmom, pa smo vidjeli kako je to završilo. Nešto posve drugo je opaliti prijateljski "selfie" s katoličkim aktivistom. Koji je opasno podsjetio na čestitku Velimiru Bujancu povodom njegova vjenčanja.
SDP-u, dakle, ne treba Zoran Milanović kad ima ovakvog Davora Bernardića. Kao što mu se ne isplati, pored ovakvog Bernardića, žalovati za onakvim Milanovićem.
Naravno, Milanoviću bi dobro došla SDP-ova terenska organizacija, mobilizacija i financijska podrška druge najjače stranke u kampanji. Jedino mora još smisliti način kako da sve to dobije, a da ga se istodobno ne identificira sa SDP-om.
S druge strane, SDP-u bi dobro došao neki politički "doping", injekcija adrenalina ravno u srce, neka uspješna izborna utrka koja bi probudila stranku iz kome. Samo, tko mu garantira da je Milanović prava osoba za to?
Da to nije kandidat koji će probuditi stare demone, prije nego što će probuditi pobjednički duh liberalne ljevice?
SDP se još uvijek ne može riješiti Zorana Milanovića i njegove ostavštine. A uskoro bismo trebali vidjeti može li Milanović politički opstati mimo i bez SDP-a.
