Lifestyle

Komentari 8

162 milijardera imaju novca koliko i polovica čovječanstva

Ekstremno je bogatstvo osnovni pokazatelj raspada ekonomskog sustava, zaključak je Oxfamovog izvješća o globalnoj nejednakosti koja postoji danas u svijetu

Da svijet nije pravedno mjesto jasno je u gotovo svim aspektima, osobito u onom ekonomskom. Na to ukazuje nedavno izvješće prema kojem 162 milijardera, uključujući Jeffa Bezosa i Marka Zuckerberga, imaju jednaku količinu bogatstva kao cijela siromašna polovica svijeta, piše Huffington Post.

U svijetu danas postoji ukupno 2153 milijardera, a u 2019. oni su zajedno imali više novca nego 4,63 milijarde ljudi, otkrilo je izvješće koje koristi podatke iz Globalnog izvješća o bogatstvu Credit Suisse Global i Forbesove ljestvice milijardera.

POGLEDAJTE VIDEO:

Izvještaj koristi upečatljivu analogiju kako bi tu količinu bogatstva stavio u pravi kontekst - kad bi svatko sjeo na svoje bogatstvo u iznosima novčanica od 100 dolara, većina ljudi bi sjedila na podu, osoba srednje klase iz bogate zemlje bila bi u visini stolca, a dva najbogatija čovjeka na svijetu sjedila bi u svemiru.

Oxfamovo izvješće objavljuje se svake godine kako bi se poklopilo sa Svjetskim ekonomskim forumom u Devosu, gdje istaknuti političari, poslovni lideri i imućni ljudi dolaze sa svojim privatnim zrakoplovima u taj skijaški švicarski grad kako bi razgovarali o 'poboljšanju stanja u svijetu'.

Bogatstvo milijardera poraslo je u prosjeku za 7,4 posto godišnje od 2009. godine, navodi se u izvješću koje je objavila međunarodna razvojna nevladina organizacija Oxfam. A 2019. je bila dobra godina za ultrabogate. Unatoč padu razine bogatstva početkom godine, brzo su se oporavili, a 500 najbogatijih ljudi na svijetu uspjelo je tijekom godine dodati 1,2 trilijuna dolara svom bogatstvu, pokazala je Bloombergova analiza.

735 milijuna ljudi živi s manje od 2 dolara na dan

Za neke je sposobnost pojedinaca da akumuliraju ogromne razine bogatstva, više nego cjelokupni bruto domaći proizvod nekih zemalja znak američkog sna. SAD ima najveću koncentraciju milijardera (705 pojedinaca) i prošle je godine jedina zemlja koja je imala povećanje broja milijardera.

Ali, za druge je to znak da nešto nije u redu. Ekonomistica Stephanie Kelton prošle godine je napisala: 'Nitko ne zarađuje milijardu dolara. Milijarda dolara se uzima'.

Izuzetno bogatstvo znak je neuspjelog ekonomskog sustava navodi se u izvješću, koje izračunava da oko trećine bogatstva milijardera postoji zbog nasljeđivanja. Na primjer, bogatstvo predsjednika Donalda Trumpa izgrađeno je na stotine milijuna dolara koje je naslijedio od svog oca.

Jaz između najbogatijih i najsiromašnijih na svijetu ostaje velik. Istraživanje francuskog ekonomista Thomasa Pikettyja utvrdilo je da se koristi od globalnog rasta ne dijele podjednako. Od 1980. do 2016., najsiromašnijih 50 posto ljudi dobivalo je 12 centi svakog dolara rasta globalnog dohotka, dok je najbogatijih 1 posto dobilo više nego dvostruko, 27 centi svakog dolara.

I dok je ogroman broj ljudi izvučen iz siromaštva u posljednjih nekoliko desetljeća, 735 milijuna ljudi i dalje živi u ekstremnom siromaštvu - što znači da preživljavaju s 1,90 dolara ili manje dnevno - a gotovo polovica svijeta (3,4 milijarde ljudi) živi na manje od 5,50 dolara dnevno.

Prošle godine su se dogodili veliki protesti protiv nejednakosti u zemljama širom svijeta, od Čilea i Libanona do Ekvadora.

Žene rade milijarde sati neplaćeno i još su podcijenjene

Ovaj je izvještaj nazvan 'Vrijeme za brigu' stavlja u središte pozornosti one koji se brinu za mlade, bolesne i starije osobe, od kojih velika većina čine žene i djevojke koje rade ogroman broj sati za vrlo male ili nikakve plaće.

Žene na globalnoj razini pružaju 12,5 milijardi sati dnevno njegu bez plaće, što je enormna količina dodatne financijske vrijednosti koja odlazi gospodarstvu. 

Ovaj je rad podcijenjen društveno i ekonomski, ali izvješće kaže, 'ono postavlja i temelje u društvu koji omogućuju ogromno ekonomsko bogatstvo koje dobivaju drugi i pomaže u stvaranju ogromnog ekonomskog bogatstva.'

Gowland je dao primjer žene iz ruralnog Zimbabvea koja mora hodati četiri sata dnevno kako bi došla vodu za svoju obitelj. 'Posljedice toga su stvarno očite", kaže. 'Djevojčice su izvučene iz škole kako bi obavljale ovaj neplaćeni posao skrbi, žene ne mogu pristupiti poštenim, pristojnim poslovima i plaćama, a najveća je činjenica da jednostavno nemaju vremena doprinijeti društvima, u bilo kojoj vrsti političkog diskursa ili angažmanu upravljanja njihovim društvima. 

Children carry drinking water over debris created by Cyclone Idai at Peacock Growth Point in Chimanimani

Ova briga ne utječe samo na zemlje u razvoju. Na primjer, američki sustav skrbi o djeci košta stotine milijardi dolara godišnje izgubljenih plaća i izgubljenih mogućnosti, navodi se u izvješću koje je objavio Institut za ekonomsku politiku (EPI). Davatelji skrbi za djecu u Americi su pretrpani i premalo plaćeni, s prosječnom plaćom od 12 dolara na sat, prema nalazima izvještaja. U međuvremenu, roditelji, najčešće žene, prisiljeni su odustati od posla ili odbiti bolje plaćene poslove zbog troškova čuvanja djece.

Čini se da se teret te brige povećao. Međunarodna organizacija rada procjenjuje da će do 2050. biti 100 milijuna više starijih osoba kojima je potrebna skrb. 

 'Ovi čimbenici prijete dodatnim pogoršanjem rodne i ekonomske nejednakosti i potiču spiralnu krizu za njegovatelje i njegovatelje', stoji u izvješću.

Zaradili 11 milijardi dolara, platili 0 dolara poreza

 Oxfam predlaže progresivni sustav oporezivanja, koji zatvara rupe koje tvrtkama i bogatim pojedincima omogućavaju izbjegavanje poreza. Amazon je, primjerice, uplatio 0 dolara poreza na dobit u 2018. godini usprkos tome što je zaradio 11 milijardi dolara.

'Čitava ekonomija i mnoge korporacije unutar nje postoje isključivo u korist svojih najbogatijih dionika', rekao je Marshall Steinbaum, docent ekonomije na Sveučilištu Utah. Tamo gdje smo prije imali tvrtke čiji su radnici bili kolektivno zastupljeni i društvo u kojem su poduzeća i najbogatiji porezi proporcionalno oporezovani nego manje imućni, sada imamo jedinu svrhu poduzeća da profitiraju dioničarima i imamo niske granične stope poreza na dohodak koje dopuštaju akumulaciju ogromnih bogatstva.

Employees work at pack stations at the Amazon fulfillment center in Kent

Povećanje poreza na bogatstvo moglo bi prikupiti dovoljno tijekom sljedećeg desetljeća za stvaranje 117 milijuna radnih mjesta u obrazovanju, zdravstvu i skrbi za starije osobe, te smanjiti deficit u skrbi, stoji u izvješću.

Iako se ovakve promjene politika čine nemogućima u zemljama poput SAD-a, Gowland je rekao kako polako vidimo da se neke vlade odlučuju za vođenje progresivnijih politika.

Na primjer, Urugvaj je 2017. godine implementirao zakonodavstvo kojim je zakonom propisano pravo na brigu za svu djecu, starije ljude i osobe s invaliditetom, što znači da je država dužna pružiti kvalitetne usluge skrbi. I Novi Zeland pokušava riješiti nejednakost svojim novim proračunom za dobrobit. Zemlja se obvezala da će prioritet dobrobiti građana dati ekonomskom rastu potrošnje i načinu na koji mjeri njezin uspjeh.

Uzroci jaza siromašnih i bogatih

U 80-ima, svijet je bio podijeljen na razvijene i nerazvijene, odnosno siromašne zemlje. Europa, Japan i Sjeverna Amerika spadale su u prvu grupu, dok je ostatak svijeta zaista bio u pravom smislu siromašan. Prema podacima Svjetske banke, 1988. godine prosječna plaća u razvijenim zemljama bila je do 30 puta veća nego u nerazvijenim. Istovremeno, nejednakost u bogatim zemljama bila je u padu, a društva su postajala sve uravnoteženija.

Od kraja Drugog svjetskog rata do 1975. godine, ekonomski rast izazvan industrijalizacijom stvorio je veliki broj dobro plaćenih radnih mjesta za radnike srednje stručne spreme, a ekspanzija profesionalnih usluga, kao što su obrazovanje, zdravstvo i bankarstvo omogućili su temelj za stvaranje široke srednje klase. Kako je rastao srednji stalež, pratio ga je i nacionalni dohodak. U međuvremenu, većina ljudi u siromašnim zemljama bila je zarobljena u ruralnim predjelima, siromaštvu i u sve većem zaostatku u odnosu na bogate dijelove svijeta.



S krajem "zlatnog doba srednje klase", pad globalne nejednakosti je promijenio smjer. To je dovelo do rasta zastupljenosti jeftinih dobara i usluga preko azijske radne snage. Bum u izgradnji pretvorio je siromašne zemlje u zemlje u razvoju koje su polako počele graditi puteve, željeznice, gradove i tvornice. Sljedećih desetljeća plaće u zemljama u razvoju naglo su skočile i iz siromaštva izvukle milijune ljudi u Kini, Indiji, Latinskoj Americi i na Bliskom Istoku.

Rezultat ovih promjena bila je sve manja razlika između bogatih i siromašnih zemalja. Do 2011. godine razlika se više nije mogla opisati kao drastična. Srednja klasa u zemljama u razvoju bila je u usponu, dok je u razvijenom svetu ovaj stalež sve više stagnirao. Pojava interneta, preko kojeg se stotine milijardi dolara razmjenjuju također je pridonijela skoku nejednakosti. Alphabet Inc., korporacija koja u vlasništvu drži Google, ima 61.000 zaposlenih.

Nasuprot tome, General Motors je na vrhuncu imao 618.000 radnika. Internet je doveo do toga da više nije potreban veliki broj radnika kako bi se stvarale milijarde. Istodobno, prebacivanje proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom ostavile su radnike koji su nekada radili za dobre plaće, bez posla. Ekonomisti sa MIT-a iznijeli su podatak da je samo u Americi 2.4 milijuna ljudi ostalo bez posla zbog prelaska s domaće proizvodnje na uvoznu robu. Uslijed toga, posljednjih 30 godina plodove globalnog rasta ubiru menadžeri, izvršni direktori i financijaši, dok srednja i niža klasa ostaju istisnute u svojim vlastitim zemljama.

U zemljama u razvoju, mnogi koji su se uspjeli obrazovati i steći nekakav kapital, prešli su u gradove ili emigrirali u razvijene zemlje. Porast migracije donio je daljnje nezadovoljstvo srednje klase koja uviđa da je svijet u kojem živi postao neprepoznatljiv. Okrivljavanjem imigranata za ekonomske probleme koje je u stvari izazvala globalizacija, okrenula je Amerikance i Europljane protiv onoga što je u velikoj mjeri pridonijelo njihovom prvobitnom ekonomskom blagostanju i razvijenosti.

Bijes prema nejednakosti

Pokreti kao što su "Occupy Wall Street" u Americi i PEGIDA u Njemačkoj nalaze sa na suprotnim stranama političkog spektra, ali imaju isti korijen: gnjev prema grupama za koje misle da profitiraju na njima. Na lijevoj strani, ovaj gnjev je usmjeren na ultrabogate koji postaju sve bogatiji, dok ostatak zemlje stagnira i siromaši; na desnoj bijes je okrenut prema imigrantima koji naizgled otimaju poslove domaćem stanovništvu i ugrožavaju uspostavljen način života.

Bijes osiromašenih prema onima koji zarađuju sumanute količine novca, osjeća se na globalnoj razini, čak i na nacionalnim razinama. Zemlje u razvoju koje su višestruko porasle posljednjih desetljeća, unatoč tome osjećaju da ostaju izostavljene iz globalnih ekonomskih institucija koje su praktično i dalje "Euroamerički klubovi".

Taj trend primorava zemlje u razvoju da zauzmu agresivniji stav (ekonomski, diplomatski i vojni), kako bi se nametnule kao neizostavni igrači globalne scene. Nije realno ponuditi jednostavno i lako rješenje za zaustavljanje rasta nejednakosti, ali dobar početak bilo bi okretanje država osnovnim životnim potrebama svojih građana; zdravstvu, stambenim pitanjima, obrazovanju, stručnom usavršavanju i raspodjeli rada.

Ekonomija bi tako možda postala manje nepoštena, nejednakost bi se polako počela smanjivati i u jednom trenutku došla bi do toga da je najveća razlika između klasa u modelu automobila koje voze. A ako se nastavi sa sadašnjim trendom, nejednakost će izazivati bijes, nestabilnost i nepovjerenje, a svijet će postati još opasniji. 

POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:

Najčitaniji članci